Vera Svoboda: “Ono dobro uvijek ostaje”

Scenskom slikom “Slavonac sam, time se ponosim”, čiji autor je Mirko Ćurić, večeras u 20 sati na Strossmayerovom trgu bit će svečano otvoreni 51. Đakovački vezovi.
U programu sudjeluju brojni izvođači, glumci, Zbor Glazbene škole, Skladovke, tamburaški sastavi i poznati izvođači tamburaške glazbe među kojima je i ove godine Vera Svoboda kojoj je, kako je istaknula u razgovoru za naš radio, svaki nastup na Đakovačkim vezovima jednako uzbudljiv.
– Pa, valjda zato što sam ja na svim Vezovima bila i to je za mene……, kada se sjetim unazad 51 godinu, možda nisam bila tri ili četiri godine, ali gotovo pedeset godina biti na tom jednom mjestu, imati takvu prekrasnu publiku kojoj se veselim, veselim se svakom dolasku u Đakovo jer ovako kako me publika u mom Đakovu prima, ovako vrijedi dalje pjevati…
– Dokad tako?
– Pa, dokad…, evo upravo sam vam odgovorila.., dok god osjetim, kad i u park dođem ili kad tu na otvorenju dođem, dok god dobijem aplauz pri dolasku na pozornicu, od srca aplauz, dotle ću pjevati…
– Što mislite, zašto taj aplauz?
– Ne znam da li zato da mi daju počast što sam toliko dugo na sceni ili lijepu pjesmu pjevam, koja dira ljude u srce…
– Koliko se sve to promijenilo od prvog aplauza publike u Đakovu i je li se što promijenilo od tada?
– Je, … ja sam se sigurno promijenila. Moji su počeci bili možda vezani za Đakovačke vezove. To je ipak ono, početnik pjeva, ….malo tremu ima pa onda… Ipak, mladost je mladost, a kad dođe mladost i iskustvo i onda kada to preraste u rutinu s puno osjećaja u duši, kad izađe pjesma iz srca i duše, možda to ljudi osjete. To je ipak sada drukčije, bolje nego u mojim počecima.
– Jel´ vam ne dosadi, uvijek iste pjesme, isti ljudi, lica, čak isti i aplauz…?
– Nije, nije…, meni je to, mogla bih reći, život .. Evo, približava se stvarno vrijeme kad više neću pjevati, ali vjerojatno će mi biti žao, ali bit će lijepo…slatka sjećanja.
– Razmišljate o tome? Iskreno, bojite li se, je li vas strah…, žalite li?
– Pa, ništa…, zato što sam prošla jako tešku operaciju srca, a operirati srce, srčani zalisak i dobiti metal u srcu nije jednostavna stvar i nikad ne znate…, uvijek morate misliti jer to jednog dana neće biti više…
– Vera Svoboda je institucija…. kad su pitanju Đakovo i Đakovački vezovi?
– Pa, da.., ne znam… , ne bih rekla institucija… , nego ja sam isto jedan običan izvođač, običan pjevač koji isto tako, kao i svi drugi, rado dođe i pjeva, a sad kako… publika uvijek ima svoje favorite.
– Koliko se uklapate u suvremene trendove u tamburaškoj glazbi?
– Evo, danas sam (razgovor vođen u četvrtak uoči generalne probe otvorenja 51. Đakovačkih vezova) snimila jednu prelijepu pjesmu koju je prije puno, puno godina za mene napisao Arsen Dedić na stihove Drage Britvića “Onom tko mi noćas svira”, ali snimljena je bila uz zabavni orkestar. Međutim, kako je gospodin Kruno Seletković napravio aranžman za tambure, a tamburaši su snimljeni u studiju Rockoko gospodina Tihomira Ivanetića, danas smo upravo snimili, a ja sam pjevala i naježila mi se koža …i presretna sam što će to čuti moja publika.
– Još uvijek vas glazba uspije ponijeti?
– Da, inače vjerojatno ne bih pjevala da me ne uspije ponijeti ..
– Što mislite o tamburašima, tamburaškoj sceni, o ovim slavonskim pjesmama? Kažu da i tu ima svega?
– Ima prelijepih pjesama, ja ne mogu birati koje su lijepe, a koje su loše, ali to će vrijeme pokazati. Uvijek ono dobro ostaje.
– Vi ste živi dokaz?
– …(smijeh…) …Ja vjerujem…
– Dakle, na spomen Đakova i Vezova, evo uoči generalne probe svečanog otvorenja 51. Đakovačkih vezova, ….što se najprije javlja….,?
– Ja sam od svog djetinjstva vezana za Đakovo, moja obitelj je tu bila, moj tetak, od mog oca sestre muž je bio gospodin Rudolf Šunk, profesor, i kao dijete sam često išla tu za vrijeme školskih praznika i moj bratić Zdravko Šunk dolazi u Đakovo uvijek za Vezove, tako da sam ja vezana za Đakovo, bez obzira na pjesmu, ali to zajedno s pjesmom je jako, to je za mene jedan od najmilijih gradova..
– Vjerujem da ćete dobiti pljesak i ove godine, kao što ste dobivali i svih dosadašnjih godina i da ćete se ponovo naježiti te da ćemo se vidjeti i na 52. Đakovačkim vezovima?
– Pa, to bih voljela doživjeti…, (smijeh)… ja vjerujem da hoću….i pozdravljam sve slušatelje Radio Đakova i veselim se što ću ih moći preko etera pozdraviti.