Friend Links

  • Cheap NFL Jerseys
  • China Wholesale Jerseys Online
  • Kolumna Marije Hes – NIKADA NIJE KASNO

    NIKADA NIJE KASNO

    Najduži mjesec u godini je ipak iza nas i koliko god se činio dug ipak je kao i sve podložan vremenu, pa tako i prolaznosti, upravo kao i svi mi. Vrijeme čini svoje i život prolazi, sat za satom, dan za danom, a o godinama da i ne govorimo. Zastanete li ponekad kako bi se upitali u kojem vam to smjeru život odlazi i jeste li uvijek činili sve da kročite upravo onom stazom koja vam se sviđa, vašom sunčanom stranom ulice ili tumarate nekom mračnom uličicom nadajući se svjetlu na njezinom kraju, pri tome vječno kriveći zlu sudbinu kako vam se nikada nije osmjehnula. No je li to doista tako, je li vam sudbina, kako tijek života volimo nazivati zaista nikada nije podijelila dobre karte ili ih možda samo niste smjeli, znali ili se jednostavno niste usudili u datom trenutku ih pokazati i njima pokupiti baš sve što je na stolu bilo namijenjeno upravo vama, pa sada gubite dane pokušavajući proniknuti teoriju zavjere usmjerenu protiv vas i ne uspijevate se pomaknuti s mjesta. Je li vam se ikada u životu dogodilo da ste imali točnu viziju života kakvog želite, a nedugo nakon toga u vašoj glavi se stvorila i jasna slika koji bi bio najlakši i najbrži put da to isto i ostvarite, ali onda kad ste tu istu ideju iznijeli, sebi na glas, istoga ste trena odustali, jer ideja se činila preluda da bi ju uopće podijelili sa sebi najbližim osobama, a kad ste onda tek shvatili kakvu bi reakciju izazvali kod drugih, vama zapravo nevažnih ljudi, zbog stida i njihove kritike s kojom se ne bi mogli nositi, svoju ste spasonosnu ideju zakopali u temelju i prije nego li je ugledala svijetlost dana. Kritika sama po sebi nije opasna ako dolazi od ljudi koji vam žele dobro i koji svojom kritikom nastoje samo poboljšati vaš rad i djelovanje, ali malo je takvih ljudi. Svjedoci smo da je puno, puno više onih koji će zdušno kritizirati sve što se drugi usude učiniti, a onda nakon izvjesnog vremena i sami pokušati učiniti isto, pogotovo, ako se vaša ideja pokazala uspješnom. Ne slušajte ih, ne dozvolite da svojim otrovnim riječima pomute vašu viziju. No vratimo se mi na prolaznost života koje smo htjeli ne htjeli iz dana u dan sve svjesniji.  Koliko će vam još vremena trebati da se već jednom odvažite i učinite taj prvi korak k ostvarenju svoje ideje, puštajući ju baš poput djeteta iz svog zaštitničkog zagrljaja, stoički podnoseći svaku kritiku upućenu njoj, jer ona je plod vašeg rada i za početak samo morate stati iza nje. Sama je nesigurna i na klimavim nogama, ali s vama iza leđa ima velikih izgleda otisnuti se na pučinu života i tamo ploviti punim jedrima. Sad već čujem kako govorite: „E da su meni one godine. Da barem imam vremena, novca…“ i još štošta ste spremni navesti kao ispriku zašto ni danas ne možete krenuti putem kojim ste oduvijek željeli, ali priznajte da sve su to samo izgovori… loše isprike. Godine se više nikada neće vratiti, vremena imate koliko imate isto kao i novca, ali upravo je to ono s čim danas baratate. Novac neće sam pasti s neba, ali ako samo dio vremena utrošite na drugačiji način, pa se umjesto gledanja treće sapunice po redu upustite u izradu bilo kakve rukotvorine, potaknut čete svoju kreativnost i na koncu se osjećati bolje. Ne kažem da su sapunice glavni krivac za zapriječenost i neučinkovitost, ali gledanje televizije najčešće je najlakši bijeg od stvarnosti, a to nikako nije rješenje. Strah, stid i sumnja u vlastite sposobnosti vjerujem da uvijek tinjaju u svima nama, ali ne mislite li da je vrijedno barem jednom dozvoliti si rizik od masovne kritike, barem jednom ne kalkulirati koliko će vam vremena trebati da ostvarite svoj cilj i koliko čete godina tada imati, jer ako čete se složiti sa mnom iste čete dobi biti, ako to isto ne učinite, a razlika je ogromna. Možete li si dozvoliti taj luksuz, pa nikada ne probati, jer to je zapravo pravi luksuz. Sve ono što si priskrbite svojim radom, nikako se ne može uvrstiti u tu kategoriju, jer to vam je nagrada za trud, nemojte biti ljubomorni na tuđa postignuća, jer oni su si dozvolili probati, a to isto vam nitko ne može zabraniti. Jednom sam pročitala zanimljiv tekst, zapravo bila je to više vježba, a išla je nekako ovako.

    Zamislite si da ste starac ili starica i osvrnite se na život koji je iza vas. Sviđa li vam se ono što vidite, jeste li učinili sve što ste željeli ili ste iz nekih glupih razloga mnogo toga propustili? Što bi učinili da sada dobijete priliku sve to ponoviti? Biste li sve učinili jednako ili bi ipak napravili još mnogo toga za što vam je trebalo samo hrabrosti? A onda druga vježba. Zamislite se kao malo dijete ispred kojeg se život tek prostire. Kako ga vidite, kako ga želite živjeti, usudite li se sada živjeti ga punim plućima, kad ste vidjeli koliko ste toga propustili i iz kojih razloga? Razmislite, a onda neka vam to bude misao vodilja u daljnjem donošenju odluka, jer upravo to, donijeti odluku, ne može nitko umjesto vas. Pokušajte s malim stvarima i to već danas, a onda ukoliko vam se svidi razvoj situacije krenite dalje. Granica će biti točno tamo gdje si ju sami postavite. Ne zaboravite samo jedno, nikada, baš nikada nije kasno. Sretno!

    Komentirajte

    Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

    Blog