Kolumna Marije Hes – ŽIVOT JE JEDAN…
ŽIVOT JE JEDAN…
Životna misija svih nas je osigurati svojoj obitelji i sebi samima što lakši, ugodniji i kvalitetniji život. No, da su jedno želje,a drugo mogućnosti znamo svi i itekako znamo da ukoliko se nismo rodili sa zlatnom žlicom u ustima za sebe i svoje se moramo pobrinuti sami. Kad kažem pobrinuti, onda itekako mislim zasukati rukave i prionuti na posao, jer sjediti skrštenih ruku i moliti se Bogu da nam ono potrebno padne s neba nikako nije rješenje. Još nisam čula da se takav način života nekome isplatio, ali što je najgore u posljednje vrijeme sve se više može čuti da se ni pošten, ma kako težak bio rad često ne isplati. Koliki su slučajevi gdje ljudi rade od jutra do sutra, a onda od dobivene plaće često jedva spoje kraj s krajem, a o nekakvom ulaganju u izgradnju obiteljskog doma mogu samo sanjati. Ima li za to rješenja, pa ako se mene pita rješenje postoji za sve, pa tako i za to, samo u ovom slučaju itekako se treba odvažiti i upustiti u avanturu zvanu život. Odvajkada naši su ljudi u potrazi za boljim životom napuštali rodnu grudu i svoju sreću pokušali naći negdje dalje, u tuđini. Nekima se sreća osmjehnula, pa je olakšanje bilo trenutno, olakšanje ako pričamo o onim materijalnim stvarima i financijama, bez kojih, koliko god nam to bilo teško priznati život nije moguć, ali istovremeno dobili su novo breme života i to ono koje proizlazi iz osjećaja, da su zbog novca bili primorani napustiti rodni kraj, rodbinu, prijatelje i ono najteže obitelj, da su koliko god se trudili uklopiti u zajednicu uvijek stranci i da koliko god im zemlja u koju su došli pruža, nikada ne može zamijeniti onu koju su napustili. Prokletstvo mogli bismo reći, ali tako je kako je i opet to nikako ne bi trebao biti kamen spoticanja i razlog da ukoliko vam se ukaže prilika da nekada u životu svoju sreću potražite na drugom dijelu svijeta, tu priliku ne iskoristite. Svaku priliku koju nam život ponudi treba shvatiti kao mogućnost za napretkom, za učenjem, prilikom za upoznavanje novih ljudi, od kojih neka samo jedna osoba bude ona koja će u vaš život unijeti malo svijetla i pozitivne energije, je dobro iskorištena prilika. Kako će tko promjenu prihvatiti ne može znati sve dok se na nju ne odluči. Hoće li uvijek biti prisutan onaj grč u utrobi, grč nesigurnosti, ili će ga s vremenom zamijeniti osjećaj olakšanja, saznati možete samo na jedan način, a to je da se odvažite i ukoliko dobijete priliku, čak se za svoju priliku sami morali izborit,i zgrabite ju dok vam se još nudi. Ljubiti rodnu grudu je jedno, ali biti rob nečijih ideala sasvim je drugo, a život je samo jedan i vrijedan je upravo onoliko koliko ga sami vrednujete. Čuvati ognjište i biti zadovoljan koricom kruha je u redu, ako je to vaš izbor i više vam ne treba, ali imati familiju, a ne imati joj što ponuditi, djeci ne moći pružiti potrebno za razvoj i odrastanje, za učenje, znak je za uzbunu. Ekonomske migracije nikada nisu bile izraženije nego li su to u posljednje vrijeme upravo na našim prostorima. No razloge svakog ponaosob nije potrebno analizirati. Ono što je bitno i nikada se neće promijeniti jest da: „ Tko radi, ne boji se gladi“, a tko ima unaprijed složenu računicu, već je u startu na gubitku, jer nitko nikome nije ništa dužan. Samo za svoj rad možemo očekivati plaću, a ono što je najbitnije, kada nam napokon za uložen rad bude osjećaj radosti oko srca, jer bez da se ikome osjećamo dužni svojoj djeci i sebi omogućimo ono što želimo, plaća je u potpunosti isplaćena. Zašto taj osjećaj ne bi mogli imati i da se ne selimo po bijelome svijetu? Ne znam. Možda će nekada doći i takvo vrijeme, no kao što rekoh…Život je jedan i vrlo je vrijedan, ali ne traje vječno. Nitko ne jamči da će nam se nužno isplatiti prilika koja nam je dana, ali isto tako ukoliko se ne okušamo nikada nećemo znati jesmo li odlučili ispravno ili ne i je li žrtva kolika god bila, bila vrijedna truda ili ne. Isplati li se probati? Recite vi meni!
