Friend Links

  • Cheap NFL Jerseys
  • China Wholesale Jerseys Online
  • Kolumna Marija Hes – SNAGA JE U ZAHVALNOSTI

    Vjerujem da svatko od nas ima situacija u životu s kojima se baš ne ponosi i kojih se ne voli baš rado prisjećati, ali od njih ma koliko bježali nikada ne možemo pobjeći i koliko god ih se trudili zaboraviti, najčešće nam se u mislima vrate kao bumerang i to u najnezgodnijem trenutku, samo kako bi nas podsjetile da nismo bezgrešni. No budući smo svi mi samo ljudi, pa samim time i griješimo, podliježemo svojim slabostima, posebno se radujemo kada nam se nakon učinjene pogreške pruži druga šansa, nova prilika pokazati kako zapravo želimo i možemo biti osoba vrijedna ljubavi i povjerenja. Samo nisam baš sigurna koliko je svatko od nas kadar isto to učiniti drugome. Kako se čini vrlo je teško oprostiti i pružiti drugu šansu, pogotovo onome tko nas je povrijedio, ponekad i na najgori mogući način. Dobiti drugu šansu je jedno, ali dati ju drugome, nešto je posve drugačije i koliko god mislili kako to ne može biti tako teško, tek kada se nađemo u prilici da i sami trebamo pružiti drugu priliku, najčešće zakažemo.  Pitamo se zašto je tome tako, zašto ne nalazimo snage za oprost, pa čak ni nakon što smo oprost doživjeli sami, a jedini logičan odgovor je što izdaja učinjena nama, zapravo najviše boli i jednostavno ne nalazimo dovoljno dobar razlog da bi ju samo tako oprostili. Čest primjer su neslaganja rodbine, posebno one najbliže kao što su braća i sestre oko imetka roditelja za koji svatko na svoju stranu smatra kako je dobio manje nego li zaslužuje, pa onda kriveći se međusobno krenu linijom manjeg otpora i to tako da se više ne posjećuju, ne razgovaraju, a na koncu se više ni na ulici ne poznaju, jer oni su eto povrijeđeni i nitko ne želi učiniti onaj prvi korak, pružiti ruku pomirenja i to samo pod izlikom: „Zašto bih ja to učinio prvi? On je mene povrijedio, a ne ja njega.“ Pa onda se radije doživotno nose s onim jadnim osjećajem koji ne može izostati svaki puta kada šutke prođu jedan pored drugoga, a život se itekako pobrini da do tih susreta dođe, onda kada im se najmanje nadamo. Isto tako česta su neslaganja među supružnicima, jar kada prođe ona prva zaljubljenost i nastane život, svakodnevica, na površinu izađe ono što ljudi u stvari jesu. Individue za čiji su ugodan suživot potrebni nebrojeni kompromisi i to svakoga dana kako ne bi živjelo samo jedno od njih, a ono drugo zbog mira u kući živjelo u sjeni. Iako bi ovo drugo trebalo biti iznimka, svjedoci smo kako to baš i nije tako, pa je iznimka sve češće postala pravilo. Previše teških riječi, prigovaranja i neslaganja učini da se ljudi udalje jedno od drugog, ponekad toliko daleko da im se putovi više nikada i ne spoje, a zanimljivo da u tom čuvanju dostojanstva i ponosa rijetko kada im padne na pamet sve to staviti u drugi plan i probaju pokušati iznova. Ako zbog nikog drugog onda zbog sebe, jer riješiti se tereta negativnih emocija nezadovoljstva, ljubomore, jala i želje za osvetom nešto je najbolje što možemo učiniti za sebe i za očuvanje svog zdravlja, a na koncu i za osjećaj zadovoljstva životom kojeg smo dobili na dar. Pružiti ruku pomirenja nikako ne može biti znak slabosti, ona je prvenstveno osobina jakih i sigurnih ljudi i zato ma koliko se činilo teško, vrijedi pokušati.

    Pokušati staviti na stranu ego i onaj glasić u glavi koji nam stalno sugerira kako nije na nama učiniti taj prvi korak, staviti na stranu što će drugi misliti o nama, pa čak i sama ta osoba s kojom smo u zavadi, jer ne možemo mi nikome naložiti da jednom pruženu, tu ruku i prihvati, možemo ju samo ponuditi i nadati se pomirenju. A onda čak, ako ono i izostane, spoznaja da smo upravo mi bili ti koji smo učinili prvi korak, oslobodit će nas u tolikoj mjeri, da će život ponovno dobiti smisao. Kada prihvatimo i pomirimo se s time da nismo dobili od imetka, onoliko koliko smo smatrali da zaslužujemo i kada odlučimo ono što trebamo, priskrbiti si sami sa svojih deset prstiju, krivnja i nezadovoljstvo više neće imati mjesta, jer kreativna energija stvaranja preuzet će nas u svakom pogledu. Kada ljudima s kojim živimo oprostimo male nesavršenosti, pa čak i neke velike s kojima se iz nekog razloga odlučimo nositi, ne trebamo očekivati ništa za uzvrat, jer od neispunjenih očekivanja je sve i počelo, jedino što trebamo je živjeti dalje bez osvrtanja. Živjeti i pustiti druge da žive puno je više od obične izreke, koja se često stavlja u kontekst nečijeg životnog mota. Ona je odluka da ćemo bez obzira na druge imati svoj put, put na kojemu su svi dobrodošli, put bez mržnje i zavisti, pun prepun zahvalnosti, na kojem ćemo istovremeno uvažavati i potrebe drugih, ali isto tako svoje zbog nikoga ne stavljati u drugi plan. A ako i nakon ovoga mislite kako nitko od onih tko vam je skrivio nije vrijedan vašeg oprosta i ljubavi, onda znajte da voljeti ne trebate zbog njihova dobra, već zbog svoga. Ljubav vas na posljetku čini ljepšima. Osoba koja voli, koja je zahvalna i u stanju je praštati, zrači prekrasnom energijom, a nekako sam sigurna da bi upravo takvu osobu voljeli vidjeti kada se slijedeći puta pogledate u ogledalo. Ili se možda varam?

    Komentirajte

    Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

    Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

    Blog