“Narod ili čovjek koji je za svoj program uzeo žalost i samo tugu, nevolju, zatvara svoj hod prema budućnosti”

Mons. dr. Marin Srakić, đakovačko-osječki nadbiskup metropolit u miru, jučer je (srijeda, 6. srpnja) navršio 85 godina života.

Tim povodom u razgovoru za Radio Đakovo prisjetio se svog svećeničkog života, nadbiskupske službe, ali i nekih drugih događaja.

S obzirom na činjenicu da je uoči rođendana bio u bolnici, zanimalo nas je, uz, dakako,  rođendanske čestitke, kakvog je zdravlja?.

– Čovjek radije slavi 18. rođendan nego 85., ali eto, Gospodin me držao iako sam u životu bio slabunjav, čak nisam služio ni armiju radi zdravlja, a iz povijesti Biskupije primjećujemo da upravo ti slabunjavi su najduže živjeli. Pa evo, ja bih posebno istaknuo da je današnji dan, dan smrti našega biskupa Ćirila, to se na neki način poklopilo i s mojim rođendanom, a ja sam posebno vezan uz biskupa Ćirila. Naime, prije 85 godina, kada su mene donijeli na krštenje u harkanovačku župnu crkvu, tome činu krštenja prisustvovao je i Ćiril Kos koji je tada bio gimnazijalac na Širokom Brijegu. Dakle, vezani smo 85 godina, pogotovo što sam ja posebno gledao u njega kao jednog uzora svećeničkoga, svećeničkog života.

– Uz dužno uvažavanje biskupa Ćirila, koji je bio vrlo popularan među narodom, zadržimo se na Vašem svećeničkom životu, biskupskoj i nadbiskupskoj službi. Kako biste najkraće sveli svoju svećeničku službu, a posebno nadbiskupsku?

– Moje je pravilo bilo prihvatiti volju poglavara, a ne otimati se, davati ostavke i redom sam imenovan u razne službe u svim područjima; najprije prefekt, najniži odgojitelj, pa onda rektor, tako isto i u biskupskoj službi, pomoćni biskup, koadjutor, dijecezanski biskup, a onda je došla nadbiskupija, a onda HBK i tu sam se doista najviše začudio kada je bilo glasovanje i kada je najviše glasova dobio Marin Srakić. Nisam ja tada bio niti nadbiskup, ja sam se u Konferenciji više bavio pisanjem možda kakvih dokumenata. Interesantno, ja sam prije toga bio na operaciji oka,  tako da sam ja jednim okom vodio HBK.

– Što biste izdvojili, što je obilježilo Vaš svećenički, biskupski i nadbiskupski rad?

– Čujte, dogodilo se ono što sam ja najmanje očekivao. Tako, naprimjer, ja nikada nisam sanjao o nekakvim službama, ja sam volio biti župnik i tu sam uživao,  i kao kapelan i kao župnik i to sam volio. Poslije, kada je biskup kazao da bi bilo dobro da upišem postdiplomski, ja sam to prihvatio, ali sam rekao da ima i inteligentnijih od mene. Da biskupa ostavimo na cjedilu? Pa to nema smisla, u pitanju je bilo ne biskup, nego Biskupija. Onda, kroz pisanje, i dan danas kada sam u mirovini, evo, ja zapravo živim za to. Ovih dana sam bio u bolnici pa su mi govorili moramo vas malo ojačati i radi mozga,  a ja sam im rekao, „znate što, meni jedino mozak funkcionira, a ovo drugo sve slabo”.

– Tijekom Vaše biskupske i nadbiskupske službe dogodile su se mnoge povijesne stvari kada je u pitanju Nadbiskupija, da ne idemo u širi kontekst. Što biste izdvojili kao nešto posebno, a što se Vas posebno dojmilo?

– Nakon rata, Biskupija je bila podijeljena u tri dijela, trebalo je to objediniti i tada smo odlučili sazvati Sinodu. Mi smo bili sretni što je upravo izašao dokument kao temelj kako se sinoda održava. To nije bio simpozij, to nije bilo predavanje, mi smo se upravo začudili kako vjernici reagiraju, kako prihvaćaju, kako pametno predlažu. Mislim da iznad svega jest održavanje Sinode. Smatram da je Sinoda najsnažniji događaj u novoj povijesti naše Biskupije.

– Po čemu biste voljeli da vas se pamti? Evo, ovaj razgovor vodimo u Strossmayerovom salonu Nadbiskupskog doma okruženi portretima velikih biskupa, po čemu će se, što mislite, pamtiti nadbiskup Marin Srakić?

– Pa ja ne bih znao… Što ja znam kako mene doživljavaju, i kroz pogreške i kroz nedostatke… Ne bih mogao na to odgovoriti.

– Kada Vam je bilo najteže?

– Najteže mi je bilo kada je pokoji svećenik kazao “htio bih s vama razgovarati”. Odmah sam naslućivao da neće razgovor biti baš tako lak. Nakon takve najave razgovora, svećenik je došao i kaže napušta svećeništvo, odlazi…, kud nas je malo… Teško je bilo slušati oštećena je ona crkva, srušeno ovo selo, ali najteže je bilo upravo to gdje se rastače svećeništvo.

– Žalite li za čime? Kajete li se zbog čega?

– Pa, čujte, imam se zašto kajati,  pa svaku misu počinjemo s „moj grijeh, moj grijeh…, to nije samo farsa, to nije samo da se nešto kaže. Svi mi imamo poteškoća i padova i nedorečenosti, mogao sam to bolje…, mogao sam finije nastupiti i tako.

– Što radite otkad ste u mirovini? Znamo da čitate, pišete, objavljujete, je li to ono što vas ispunjava?

– Da, da, .. ono što sam započeo da to i završim. Naprimjer, bolje poznavati Biskupiju, bolje poznavati biskupe, pa sam napisao nekoliko životopisa, a sada sam pri kraju životopisa biskupa Akšamovića. A, onda, htio bih da me doživljavate ne kroz onaj portret kada se uđe u salon, kao nekakvi mrki biskup koji stoji i gleda ukočen jer ja to nisam. Imamo u ovom salonu biskupa koji je malo vedriji, pa htio bih da me zapamte po toj vedrini iako ja nisam ekstrovertiran tip pa sam ja u tom smislu za ovaj događaj završio jednu knjigu pod naslovom „Anegdote iz kleričkog života”.

– Je l’´ biste izdvojili jednu koja vam je najdraža…?

– Da, ima šaljivih kao ona o biskupu Akšamoviću koji je volio pjevati, volio je te svečane, takozvane pontifikale, a posebno se jedanput raspjevao i kad je završio obučen izlazi iz sakristije i stao je na vrata i onako svojim specifičnim glasom kaže: „no, no..danas sam bio pri glasu, danas sam bio pri glasu”, to je njegov način govora, a jedan kanonik, kompozitor, Pero Crnkovački kaže „da, presvijetli,  bili ste pri glasu, a ne pri sluhu…”.

– Što danas poručiti čovjeku, običnom svakodnevnom, kako bi prolazio kroz život što je moguće primjerenije?

– Narod ili čovjek koji je za svoj program uzeo žalost i samo tugu, nevolju, zatvara svoj hod prema budućnosti. Dosta nam je bilo tog jaukanja, što god nam nešto zaškripi odmah jao nama, što ćemo.. Ja sam upravo izdao ovu zadnju knjigu, upravo vedrine, nama treba vedrine. Onaj koji je vedar taj imade inicijative,  taj imade ideja, taj imade snage. Ako se sruši, joj, pa ne mogu ja ništa, mislim da se ne isplati… Ništa se kod nas ne isplati, dokle ćemo tako? Morate i vi nešto na Radiju, nešto vedrije, to ne znači tamburati samo …Na kraju krajeva, koja je naša budućnost, što kaže Sveto pismo, što kaže Isus, koja će biti zadnja riječ Božja? Uđi u radost Gospodara svoga. Radost, sijte radost, dosta je bilo kukanja, bez obzira na razmišljanje kako ćemo radost kada imamo muku i nevolju. Pa, nećeš se sa tugom izvući iz toga, nego zasuči rukave i naprijed.

– A kako to primijeniti u životu u kojem nas okružuju te crne vijesti, afere, teške situacije, pa evo,  zamolit ću vas za komentar ovih plakata po gradu na kojima ste i vi. Ljudi to gledaju, slušaju različite priče…?

– I ne znaju o čemu se radi…. Da, mi nismo reagirali tugom i žalošću nego jednostavno u nekim stvarima treba ignorirat jer da sjediš i tumačiš ne znam koliko,  nećeš na kraju rastumačiti što bi ljudi htjeli znati. Ovako, pitaju zašto Biskupija ne reagira, zašto to…? Pa nismo mi vatrogasci da gasimo vatru, je l’´ tako?!

– I za kraj, rekli ste da zdravlje služi?

– Zdravlje služi, što bi kazali naši ljudi, krpamo pomalo, ili što je jedan župnik koji nije znao hrvatski, a to ima u ovoj mojoj knjizi; časna krpa čarape, a on prolazi pokraj nje i  kaže „krepate, krepate…”. Treba sačuvati vedrinu, ne umjetno napumpavati, ali toliko ima vedrine, i ako netko uspije, hvala Bogu, treba ga gurati neka uspijeva i dalje u svome, a ne čim je digao glavu iznad vode, stisni ga …

– A, kako sačuvati vedri duh kada je u pitanju smrt, strah od smrti? Razmišljate li o tome? Obično se uz visoke godine povezuje i smrt…?

– Čujte, uz godine, uz molitvu malo sa znatiželjom razmišljam o tome, kako to izgleda tamo, a teologija kaže nastavlja se ona dobrota koju je čovjek živio samo u daleko snažnijem obliku. Kada su pitali papu Ivana Pavla II. što misli, tko će ga naslijediti kad umre, a on, da izbjegne odgovor,  kaže „ a, tko kaže da ću ja umrijeti”. Tako i ja…, to nam je budućnost i gotovo. Jednostavno se čovjek mora pomiriti, ne samo kako Bog hoće, nego i zasuči rukave i čuvaj zdravlje, isto tako. U Svetom pismu piše – nije Bog badava postavio liječnika, nego da ti pomogne. Učinimo sve što možemo da dobro činimo, poslužimo u svoje zdravlje i na dobro svoga bližnjega i to je to. To nije neka filozofija nego jednostavno prihvatiti volju Božju, uz ono što mi možemo svojim silama.

– Neka to bude i poruka ovog razgovora, uz najljepše želje za 85. rođendan?!

– Što kažu, do Božje volje… Hoće li to biti brzo, hoće li to biti…, samo malo mi čudno izgleda kada mi netko još uvijek kaže” da što duže živite”. Gotovo je, nema tu više živjeti…