Friend Links

  • Cheap NFL Jerseys
  • China Wholesale Jerseys Online
  • “Ako netko u srcu osjeti da hoće biti misionar, onda ne razmišlja o materijalnim kategorijama”

    Jučer je Misijsku zajednicu Župe Svih Svetih posjetio don Ivan Stojanović, koji je već trideset godina misonar u Africi, u Gani, u župi Tatale.

    Osim dviju svetih misa, na kojima je vjernicima pribiližio svoja misionarska iskustva, i susreta s članovima Misijske zajednice Župe Svih svetih, don Stojanović je o svom misijskom radu govorio i u razgovoru za Radio Đakovo.

    Kaže da je o misijama razmišljao još kao student, pozivajući se upravo na osjetljivost salezijanaca, kojima pripada, prema siromašnima – „provesti život s najsiromašnijima poput don Bosca”.

    „Ta se ideja ponovno vratila kada sam bio kapelan u župi u Zadru i tada sam, ako smijem tako reći, malo testirao Gospodina i o tome sam htio razmišljati malo u obiteljskoj kući u Bosni i Hercegovini, u Rami, župa Uzdol, gdje sam otišao posjetiti roditelje i malo se pribrati čekajući znak odozgor. Vjerovali ili ne, ja dolazim ujutro kući u četiri sata, imam ključ, ali moja mama otvara s druge strane i umjesto kršćanskog pozdrava „Hvaljen Isus i Marija” ona mi kaže „otkada te nema, samo nemoj otići u Afriku”. Ja sam dobio odgovor…, kako ona može znati o čemu ja razmišljam, s čime se ja mučim i ona je meni dala odgovor i otišao sam u Afriku”, prisjetio se don Ivan svoje konačne odluke o odlasku u misionare.

    Sublimirajući dosadašnjih trideset godina u misijama, don Ivan kaže da je to „jedno vrlo specijalno iskustvo koje ispunjava i srce i dušu”.

    „Ja bih rekao da je neka tajna sreće biti s ljudima, živjeti s ljudima, dijeliš svoj žviot s njima i učiš od njih, kao da jedni druge obogaćujemo i to donosi jednu veliku i neizmjerenu radost kada možeš ljude privesti Bogu i još kada im možeš pomoći”, kaže don Ivan.

    Na pitanje o odricanju od komfora, svakodnevnog života u Hrvatskoj i odlaska u neku zabit u Africi kaže:

    „Ako netko u srcu osjeti da hoće biti misionar ili bolje reći da ga Bog zove da bude misionar, onda ne razmišljamo o materijalnim kategorijama, nego kako pomoći ljudima, kako ih privesti vjeri i to čovjek može samo srcem. Morate ih zavoljeti onakve kakvi jesu i jako bi bilo ružno i negativno ići da se mi postavljamo iznad njih, da ih mi poučavamo, tajna uspjeha je postati jedan od njih, uključiti se među njima i živjeti s njima svakidašnji život i da oni onda uvide razliku između njihovih ispraznih vjerovanja, njihovih strahova koji ih muče i slobode koju nudi kršanstvo, koju Isus daje. Oni žive u strahu od vračeva, žive u strahu da će ih duhovi predaka kazniti, a Isus im prašta grijehe i oslobađa ih. Ako išta kršćanstvo može ponuditi Africi i afričkom čovjeku, to je ona sloboda duha, života, ono što je Isus rekao „došao sam da život imaju, u izobilju da imaju”. Kada vas ta motivacija vodi, sve druge stvari se pruhvate iako nisu lagane”, kaže don Ivan priznajući da je bilo i osobnih kriza, „možda i više nego što bi trebalo, tijekom proteklih trideset godina”.

    Ističe da mu je posebno teško palo privikavanje na tamošnju hranu, klimu, temperaturu od 36 do 40 i više stupnjeva.

    „Prvih nekoliko mjeseci više sam bio gladan nego sit, kuhari su bilo dobri kao ljudi, ali malo neuredni i šlampavi, svaki dan u juhi su plivali mravi i ja to nisam mogao jesti, meni to nikako nije išlo i nakon par mjeseci mrav ti postane prijatelj, maknete ga i onda jedete. Treba jedno razdbolje da se navikneš, prihvatiš i mnogi su misionari psihički stradali i vratili se jer nisu mogli prihvatiti situaciju kakva je. Ako želite s njima ostati, morate ih voljeti, prihvatiti njihove običaje, njih kakvi jesu i polako ih, živeći s njima, mijenjati”, dodaje don Ivan.

    Kaže da posebno pamti dvije teške situacije koje mu i danas izazivaju suze, a riječ je o sudbini djece, tri kćeri i maloga sina, čiji su roditelji umrli u mjesec dana oboje. Malog sina netko je prihvatio, a tri kćerke nitko od rodbine nije htio, pa se misija pobrinula za njih smjestivši ih kod dviju gospođa. Druga situacija je bila, prisjeća se, kada je netko otrovao hranu koju su pojela djeca iz jedne obitelji, dvije djevojčice i jednog dječaka. Djevojčice su uspjeli spasiti, a dječak je umro.

    „Ja sam jedva izmolio molitvu za pokop, niti su ga pokrili čime, tijelo od otrova i vrućine zaudara…, takve situacije ne mogu zaboraviti, da može netko otrovati tu malu dječicu koja nikome ništa nisu kriva”, sa suzama u očima prisjeća se don Ivan Stojanović i ružnih iskustava svoga dugogodišnjeg misionarskog rada.

    Svakodnevni život u misiji svodi se na molitvu, mise, pastoralni rad s djecom i odraslima, a dan traje od 6 do 6, a noću, zbog naoružanih pljačkaša, nije preporučljivo kretati se sam.

    Doin Ivan Stojanović s posebnom zahvalnošću govori o Đakovčanima koji velikog srca pomažu misijama.

    „Nije uzlad rečeno da Đakovo ima srce i zbilja srcem pomažu. Ja sam se iznenadio na velikodušnosti darovatelja jer sestra Igancija je uspjela u godinu dana izgraditi vrtić. Ne pomaže ona samo mene jer ima nas 80 hrvatskih misionara i čini mi se da svima pomaže. To je jedna velika pomoć, i još svake godine šalje novac za desetero djece da idu u školu. I sada ponovno kaže, i osnovnu ćemo školu izgraditi i već su neki donacije dali pa ćemo to započeti i nastaviti. Đakovo ima srce, pomažu srcem”, kaže don Ivan ističući da će svoj misionarski rad nastaviti dok mu to zdravlje omogući. Priznaje da od Božića ima određenih zdravstvenih problema.

    „To pitanje ne mogu još odgovoriti, ali u srcu ću uvijek ostati misioanr, ali ne znam hoću li moći nastaviti zbog zdravlja u misijske krajeve”, poručuje uz konstataciju da je Afrika budućnost kršćanstva i da toga trebaju biti svjesni biskupi cijeloga svijeta koji bi trebali pomagati i više.

    Napominje da je jedanaod većih problema ljudi s kojima živi mnogoženstvo i žrtvovanje djece.

    „Oni shvaćaju što mi propovijedamo, ali teško prihvaćaju. Djeca i mladi bez rezerve će prihvatiti, ali odrasli, odnosno mladi kako odrastaju teško odolijevaju tim napastima, posebno kada vide oca sa sedam osam žena i stariju braću s nekoliko žena. Ima ih koji se čak krste, krizmaju, ožene se jednom i onda im padne napamet i hoće još jednu ženu”, navodi don Ivan ističući i problem žrtvovanja djece koja su rođena s određenim teškoćama.

    „To je za njih poruka od duhova njihovih predaka da će se neko veliko zlo u obitelji dogoditi. Ako ne likvidiraju to dijete, ne mogu izbjeći zlu i cijelo ih selo gleda kao uklete i zato zovu vrača, plate ga i on uzima to dijete i žrtvuje ga duhovima, idolima ili već kome”, kaže don Ivan navodeći da su uspjeli spasili dvoje takve djece.

    „Ako Afrikanac ima problem i ti mu ga možeš riješiti, neće nikuda dalje. Ako ga Isus ne može riješiti, kaže, ode ja potražiti rješenje, jer njihova se vjera temelji na rješavanju problema, moraš imati rješenje za njihove probleme i tu je stvar”, zaključuje o misionarskom radu u Africi don Ivan Stojanović.

     

    Komentirajte

    Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

    Blog