Friend Links

  • Cheap NFL Jerseys
  • China Wholesale Jerseys Online
  • Intervju s Mateom Gazilj: „U Boliviji dijete od 10 godina mora kuhati, prati robu, zarađivati…“

    Naša mlada sugrađanka Matea Gazilj, edukacijska rehabilitatorica, odnosno defektologinja, u ožujku je otputovala u Boliviju gdje radi u misiji sa siromašnom djecom.

    “Bolivija zato što sam željela uvijek negdje dati dodatno svoje kapacitete i snage, a tamo je stvarno velika potreba tako da idem tamo gdje je najviša mogu dati od sebe”, jednostavno je za naš Radio rekla u prosincu prošle godine na pitanje zašto se odlučila na taj korak. Budući da je u Boliviji već tri mjeseca, imali smo veliku želju saznati kako se snašla u Južnoj Americi. Uvijek ugodna Matea s lakoćom je pristala odgovoriti nam na neka pitanja.

    Bok Matea. Kako si?

    Lijepi pozdrav svima. Hvala na pitanju, dobro sam, jedino što me smeta su sparina i komarci, ali sada je tako i vama u Hrvatskoj tako da se neću puno žaliti.

    Jesi li požalila što si otišla u Boliviju?

    Evo baš su prošla tri mjeseca kako sam otišla, nekad mi se čini kao da sam otišla odavno, da je već prošlo puno više vremena, a opet, kada pogledam, puno je prošlo u odnosu na razdoblje u kojem ću biti ovdje i prva razina je prijeđena. Svakako ima lakših i težih dana; nakon prvih mjesec dana u kojima te drži euforija, uzbuđenje, sve ti je novo i drukčije, više promatraš svijet oko sebe, nego što zaista “probavljaš” doživljeno, shvatiš da je ovo mjesto u kojem si narednih godinu dana i da, kako kaže fra Ivica, postaješ osoba koja ovdje boravi, ne više turistički, nego kao netko tko je došao djelovati na određeni način i u mnogim trenutcima ti nije lagano. No, s druge strane na dnevnoj bazi se zaista osjećam korisno i doživim puno lijepih trenutaka i znam da napokon živim ono što sam dugo željela. Tako da, kada sve zbrojim i oduzmem, sretna sam što sam ovdje gdje jesam. 🙂

    Jesi li se prilagodila uvjetima tamo? Što ti je bilo najčudnije?

    Mogu reći da mislim da moja prilagodba dolazi svome kraju, ali da mi je trebalo vremena. Neobično je to i objasniti riječima, ali u jednom trenutku shvatiš da je sve drukčije, koliko god su ljudi svugdje u svojoj srži isti i tragaju za istim stvarima, ali su jednostavno životni konteksti različiti – počevši od klime, jezika, kulture, hrane, mirisa, životnih navika, izgleda ljudi, prometa… Mogu reći da još uvijek svakodnevno nailazim na stvari koje su mi zaista čudne, ali ono što me uvijek i iznova iznenađuje je u kakvim sve uvjetima ljudi žive i preživljavaju. Uvijek se pitam kad vidim, primjerice da jedna šesteročlana obitelj živi u jednoj prostoriji i spava na jednom krevetu u izrazito lošim higijenskim uvjetima, sa zemljanim podom i bez struje, kako je to zaista tako živjeti i kako jedan njihov dan izgleda. Ono što mi je također bilo više zanimljivo, nego čudno su mnogobrojne životinje na koje nailazimo – od majmuna, zmija, bikova, krava, guštera, konja, papiga koji žive slobodno u prirodi.

    Otišla si tamo volontirati. Kakve su reakcije ljudi? Što zapravo radiš?

    Ono što mi je jedna od najpozitivnijih stvari ovdje su upravo ljudi i njihove reakcije na nas volonterke. Ni u jednom trenutku se nisam osjećala nepozvano ili da nismo dobrodošle. Ljudi su nas zaista lijepo prihvatili i trude se da se ugodno osjećamo i jako često nam se zahvaljuju što smo došle posvetiti godinu dana svog života radu u Boliviji. Dio Bolivije u kojem se ja nalazim – to je općina Minero, dio višemilijunskog grada Santa Cruza koji je ujedno i najveći okrug u Boliviji je takozvani orijentalni dio Bolivije u kojem prevladava tropska klima i tu su ljudi puno otvoreniji što sam zaista i osjetila na svojoj koži. Generalno je naš zadatak raditi s djecom na poticanju različitih vještina kako bismo im pokazali da uz obrazovanje mogu živjeti smislenije. To radimo kroz različite igre, pjesmu, ples, počeli smo prije nekoliko tjedana i s produženim boravkom u kvartu Bario Guarani u kojem je izabrano 20 najsiromašnije djece s kojima od ponedjeljka do četvrtka u poslijepodnevnim satima pišemo domaću zadaću, učimo ih neke generalne i opće stvari koje im trebaju u životu, ali i sve drugo što primijetimo da im je potrebno, a na kraju, svaki dan imaju i obrok. Osim toga, Marta i ja smo počele predavati i Brainobrain metodu, u dva produžena boravka, koja pomaže u razvoju koncentracije, računanja, pisanja, kreativnosti itd. Svakodnevno, također, iza 17 sati obilazimo različite filijale i prije mise, radimo s djecom, ovaj mjesec ih poučavamo kako pravilno prati zube pa im nakon mise, svakom i poklonimo četkicu i pastu za zube.  Uz sve navedeno, radimo i neke druge poslove, primjerice, pravimo pakete s osnovnim prehrambenim namirnicama (kao što su brašno, šampon, konzerva sardine…) koje onda dijelimo najsiromašnijim osobama i obiteljima te primjerice kontroliramo datume pristiglih donacijskih lijekova i razdvajamo kako bi se lijekovi također mogli razdijeliti po zajednicama.  Aktivnosti su raznolike i dinamične i ovise od tjedna do tjedna, kakve su potrebe u župi, no zaista se da svašta i naučiti i razviti različite vještine.

    Kako izgleda tvoj prosječni dan? Što te raduje?

    Prosječni dan izgleda tako da se nas tri, koje zajedno živimo u kući za volontere, nalazimo u 7:30 sati, molimo časoslov i doručkujemo zajedno. Nakon toga ili pripremamo materijale za rad s djecom ili odlazimo u župu ako imamo neku obavezu drukčije vrste, a nakon ručka (oko 14 sati), od ponedjeljka do srijede, odlazimo u Bario Guarani gdje radimo s djecom u produženom boravku, četvrtkom odlazimo u produženi boravak odmah blizu naše kuće i predajemo Brainobrain, i tamo smo sve do otprilike 17 sati. Oko 17:30 odlazimo s jednim od tri fratra kapucina, najčešće s fra Ivicom, u jednu od filijala gdje nakon igre s djecom sudjelujemo na misi s članovima zajednice koja je na rasporedu i vratimo se nazad u kuću oko 20 sati i time naš dan završava. Filijala je sveukupno preko 20 i u većini smo bile i posjetile tako da smo upoznale djecu s kojom ćemo raditi naredno vrijeme.  Petak, subota i nedjelja su fleksibilniji jer nemamo produženi boravak, ali svakako idemo u filijale i odrađujemo druge obaveze, a uz to, gleda se da jedan dan u tjednu imamo slobodan, uglavnom je to subota ili nedjelja.

    Tamo si otišla s prijateljicom iz Hrvatske? Koliko ti znači njena podrška? Gdje živite?

    Haha, ne bih mogla propustiti nju spomenuti. Marta i ja se gotovo i nismo poznavale prije Bolivije, iako ljudi uvijek misle suprotno. U početku sam mislila da idem sama volontirati i naknadno sam saznala da ide još jedna cura iz Varaždina. Tako smo se upoznale Marta i ja u Zagrebu, punih godinu dana prije odlaska u Boliviju. Vidjele smo se u dva navrata, ali smo se povremeno čule i dogovarale se što i kako. No, nekako, već od prvog susreta smo uvidjele da imamo puno sličnosti i da smo nekako kliknule što mi je puno olakšalo put i boravak u Boliviji. Marta je jedna prekrasna osoba koja jednostavno zrači radost i toplinu. Uz nju se čovjek stvarno ne može osjećati loše niti mu može biti dosadno. Po struci je pedagog i filozof tako da ne manjka ni dubokoumnih, višesatnih razgovora. Koliko sam prije mislila da bih se mogla i sama upustiti u ovu avanturu, sada kada je i Marta tu, vidim da bi bilo puno teže, lakše je kada imaš nekoga tko ti je blizu i kome se uvijek možeš obratiti. Tako da sam ja svu njenu podršku i razumijevanje dobrano i iskoristila, haha. Naravno, tu je i naš fra Ivica koji se brine da sve ide po planu, šalje nas doktoru čim nas nešto zaboli i pazi da se dobro osjećamo. Općenito, i iz Hrvatske i ovdje u Boliviji osjećamo jako veliku podršku i toplinu različitih ljudi, tako da je uz takva krila, lako letjeti. 🙂
    Osim toga, Marta i ja ne živimo same, već s nama živi i treća volonterka koja je Bolivijka, iz Santa Cruza –  Eliana koja je već  6 mjeseci volontirala u Peruu i sada se odlučila još godinu dana posvetiti misijama. Živimo u obnovljenoj kući koja je odsada namijenjena za sadašnje i buduće volontere, a u dvorištu se izgrađuje još jedan dio kuće u kojem će biti salon u kojem ćemo moći provoditi različite aktivnosti, a na katu će biti još spavaćih soba tako da se planira kapacitet za sedam volontera istovremeno. Kuća je zaista jako praktična i lijepa, svaka imamo svoju sobu te zaista sve što nam treba. Učimo se nas tri međusobnom suživotu i mislim da nam, s obzirom na to da smo tri cure u istoj kući, stvarno dobro ide. 😀 Uz njih dvije, koje imaju više iskustva od mene u većini stvari, vidim stvarno prostor za osobni rast i razvoj, tako da sam stvarno zadovoljna ljudima kojima sam ovdje okružena.

    Što su najveće razlike između Bolivije i Hrvatske? Gdje ti je bolje? Možeš li se zamisliti u Boliviji? Kad se vraćaš u Hrvatsku? Što ti nedostaje?

    Puno je toga što bih mogla izdvojiti kao razlike, a opet ima i nekih sličnosti. No, rekla bih da dosada što mi se čini, ogromna je razlika u obrazovanju. Čini mi se, da barem u ovom dijelu Bolivije, koji je daleko od većeg grada Santa Cruza, djeca jako malo stvari nauče u školi i zato imaju jako male šanse kasnije ići na fakultet. Primjerice, nije neobično da djeca s 12, 13 godina još uvijek zbrajaju na prste, ne znaju odrediti strane svijeta, a često ni u kojoj državi žive. Osim toga, razina siromaštva je puno veća i životni standard je znatno niži. Zato i Bolivija spada u zemlje trećeg svijeta jer je zaista puno ljudi koji žive u nehumanim uvjetima. Ono što bih također izdvojila, a što mislim da se u Hrvatskoj može vidjeti u minimalnoj mjeri je život djece na ulici. Ovdje se često dogodi da djeca s 9, 10 godina žive u Santa Cruzu sama, na ulici, bez odraslih osoba i preživljavaju tako što prodaju drogu te se vrlo često i sami jako rano počnu drogirati. Visoki je stupanj djevojčica koje sa svojih 15 godina već imaju dijete, a također, djeca u jako velikoj mjeri odrastaju samo s jednim roditeljem ili primjerice bakom, kumom i slično te su zapuštena i neadekvatno zbrinuta. Ono što se posebice može vidjeti u udaljenim zajednicama u koje odlazimo na mjesečno bazi je to da se starija djeca brinu posve o mlađoj djeci, dok roditelji po cijele dane rade na polju. Tako da nije neobično čuti da dijete od 10 godina ima svu odgovornost skuhati, prati robu, čuvati manju djecu, a preko vikenda i ono samo, kada nema škole, ide u polje raditi. Mislim da smo u Hrvatskoj u puno boljem stanju, nego što nam se često čini i da smo skloni sve kritizirati, a ne vidimo napredak u mnogim stvarima u našoj državi. Naravno da uvijek može bolje, ali treba vidjeti koliko je odrastanje djece u Hrvatskoj kvalitetnije, obrazovanje na puno višoj razini, a prilike puno veće. Unatoč svim lijepim trenutcima ovdje, ipak se ne vidim u Boliviji i nedostaje mi Hrvatska naravno i svi dragi ljudi koji su u njoj. Nisam otišla s namjerom da ju napustim, nego, što Marta kaže, da pokušam u ovoj godini postati bolja osoba i dodatno se izgraditi, ali se dugoročno vidim u Hrvatskoj u kojoj ima još puno mjesta za napredak i u kojoj itekako svatko također može biti misionar i volonter. Planirani povratak je u prvoj polovici ožujka 2020. godine, a moram priznati da mi  nedostaju čak i kafići. Ovdje nema te kulture ispijanja kave tako da nekako shvatiš koliko je zapravo lijep običaj sjesti s dragim ljudima, piti kavu i prevrtati tekuće teme. No, naravno, kao što sam već spomenula, ipak najviše nedostaju svi dragi i voljeni ljudi s kojima u Hrvatskoj gradim uspomene.

    Sigurno si već nešto odlučila ponijeti nazad u Hrvatsku? Ili?

    Jesam da, već smo komentirali kako određenih stvari uopće nema u ponudi u Hrvatskoj. Ovdje je jedna velika prednost obilje voća i povrća. Najviše nam se sviđa, ovo voće koje mi nazivamo egzotičnim: papaja, ananas, avokado, mango. Tog voća ima na svakom koraku i stvarno je jeftino za naše standarde. Jedan poseban specijalitet je takozvani sonso: zapečeni korijen krumpira (tzv. yuka) s naribanim sirom. Yuka je nešto što me oduševilo, a kod nas to nisam našla pa bih bar koju yuku željela ponijeti za pripremiti kada se vratim, haha. Osim toga, nisam dalje razmišljala jer nekako mi se to sada čini još daleko. Javim kada se odlučim. 🙂 Ono što se nadam ponijeti nazad je svu vedrinu, vještine i ljubav koju ovdje primam kako bih taj duh mogla širiti i dalje i nadam se poticati ljude da se odvaže na ono što žele i da volontiraju gdje se osjete potrebni.

    Kakve su tamo mise i općenito odnos prema vjeri?

    Mise u župi San Isidro, u kojoj djeluju i žive fratri kapucini u sklopu čije misije mi i jesmo, nalikuju po svemu našim misama. Naravno da su pjesme i ritmovi gitare drukčiji, ali sve ostalo je slično. Ono na što sam se trebala naviknuti je buka koja dolazi izvana od motora koji su ovdje glavno prijevozno sredstvo te kako je sve otvoreno zbog velike vrućine, u početku sam imala velikih problema s razumijevanjem onoga što se govori. To je dakako bilo povezano i sa španjolskim jezikom, a sad, kako sam se već naviknula i na jezik i na ambijent, nemam tih problema. No, mise u  filijalama, u kojima svećenik i misa postoje samo onda kada jedan od tri fratra dođe, a u nekim filijalama to znači i samo jednom u nekoliko tjedana, su drukčije jer je potrebno biti fleksibilan i prilagoditi se kapacitetima i mogućnostima ljudi koji misu slušaju. U velikom broju, to su ljudi koji su na papiru katolici, ali u praksi znaju malo toga o katoličkoj vjeri i dosta odraslih nije niti kršteno, mali je broj crkveno vjenčanih osoba i slično. Općenito je u Boliviji većinski prisutna katolička vjera, ali se i to mijenja, veliki je broj evangeličkih, adventističkih crkava, ima i dosta menonita, tako da je šaroliko. Ono što je tu u velikoj mjeri prisutno je vjerovanje ljudi u vračeve, vještice i iscjelitelje pa se tako dogodi da je jedna majka dijete s temperaturom i povraćanjem, odvela iscjeliteljici, a ne doktoru jer više vjeruju takvim načinima liječenja. U ovom području vjere također mi nastojimo raditi ne samo s djecom, nego i s odraslima da nauče o svojoj vjeri i da ju prakticiraju.

    Kako izgleda dan Bolivijca? Taxi motori? Hrana? Sigurnost?

    Dan Bolivijca zaista ovisi o tome gdje radi i živi. No, ljudi kojima mi pomažemo se uglavnom bave poljoprivredom i to upravo najviše u ovim trenutnim mjesecima  jer se sada siječe šećerna trska (tzv.zafra) i ceste i polja su puna kamiona, traktora i ljudi iz različitih gradova koji dolaze zaraditi na ovaj način. Što se tiče taxi motora, to je kao što sam spomenula, u Mineru i okolici najčešće prijevozno sredstvo koji vas, unutar Minera, odveze na bilo koju lokaciju za 2 bs, što bi bilo nešto manje od 2 kn. U početku nisam mogla zamisliti voziti se tako na motoru jer ovdje ne postoje semafori, pješački prijelazi i prometni znakovi, ali vrlo brzo sam se naviknula i sada ga svakodnevno koristim jer je zaista najpraktičnije, a i taksisti voze opreznije i sigurnije od “običnih” vozača. Što se tiče sigurnosti, moram reći da sam došla s velikom razinom straha i da sam čula svakakvih priča, ali dosada nisam doživjela niti jednu opasnu situaciju. No, potrebno je biti na oprezu. Iza 22h  je bolje ne izlaziti na ulicu, posebno ne sam, ne izlazimo vikendom u noćne klubove i kada smo u Santa Cruzu, treba čuvati osobne stvari i ne iskakati previše, ne nositi upadljivi nakit i slično. Kao što kažem, treba se paziti i uz to, nema razloga za brigu.

    Hrana im je dosta zasitna po mom ukusu i miješaju stvari koje nisam navikla miješati – primjerice, pečeno meso, pečeno jaje, rižu i krumpir  i serviraju obilne porcije. No, generalno, probala sam puno tradicionalnih jela što nam Eliana pripremi i stvarno je ukusno. Isto tako, za desert su uglavnom navikli piti prirodne voćne sokove, nemaju toliko nekih kolača i slatkiša u dnevnoj rutini kao što sam  navikla pa mi zna nedostajati čokolade :D.

    Imaš li neku posebnu anegdotu/e koje su ostavile snažan utisak na tebe?

    Ako ćemo pričati o šaljivim anegdotama, takvih je zaista. Primjerice, prve dane našeg boravka ovdje, Marta i ja smo imale strah živjeti u ovoj kući jer se čuje buka izvana, jer smo zaključane i zaštićene sa svih strana i jer nam je novi ambijent, a i kako smo došle već sa strahom da moramo biti jako oprezne i slično, nismo otvarale nikome vrata. No, nakon nekog vremena, navikle smo se da svakodnevno dolaze radnici raditi na drugoj kući pa da je njih potrebno pustiti kada pozvone. No, nismo znale da radnici dolaze i subotom raditi. I tako, sjedimo mi za doručkom, kad netko zvoni i Marta i ja odlazimo skupa otvoriti. Pitamo tko je i nešto su nam odgovorili, ali mi nismo razumjele baš. Otvorile smo vrata i kada smo ugledale tri nepoznata muškarca, brzo smo počele zatvarati vrata, ali kako nismo baš znale dobro ni zatvoriti ogromnu ogradu, trebalo nam je nekoliko minuta da ju zatvorimo, tako da, da su ti ljudi bili lopovi, već bi odavno uspjeli ući. Uđemo mi u kuću, kažemo Eliani i ona mirno izađe van, pita tko je i prepozna da su to radnici i lijepo ih pusti u dvorište. Marta i ja smo se baš osjećale kao pravi, naivni europski turisti.

    Od ostalih priča, uvijek snažan utisak na mene ostave one ljudske, životne priče koje svakodnevno čujemo, a koje te natjeraju na razmišljanje kako tvoj život teče lagodno. Na primjer, kada smo bili u jednoj od udaljenih filijala, razgovarala sam s 10-godišnjom djevojčicom koja se brine za svog 1-godišnjeg nećaka i ona mi je ispričala kako je njena sestra rano zatrudnjela i sada živi s djetetom s njima u kući, ali se dječak najviše naviknuo na tu 10-godišnju djevojčicu, svoju tetu. Kako ona ide svaki dan u školu, tako on plače dok se ona ne vrati, a povremeno sam i ode do škole za njom pa provede vrijeme s njom u školi. Osim toga, vikendom ona po cijele dane radi na polju, a u jednom danu cjelodnevnog rada zaradi 20 ili 30 kn. Kaže da si skuplja za bicikl kako bi mogla nastaviti ići u školu jer viši razredi škole ne postoje u njenoj zajednici. Kaže da zna i kuhati jer povremeno kada majke nema, ona kuha, ali da ju smeta što zbog brige o nećaku ne stigne učiti za školu, a inače voli školu. Gledala sam tu djevojčicu i uspoređivala ju s djecom te dobi kod nas. Ona zaista ima potpuno drukčije djetinjstvo i zapravo je odrasli čovjek što u toj dobi nikako ne bi trebala biti.

    Kako drugi ljudi mogu pomoći? Kako vas možemo pratiti?

    Ljudi mogu pomoći ovisno o svojim mogućnostima. Za početak, puno znači podrška i molitva ljudi iz Hrvatske da mi uspijemo u ovom našem vremenu koje smo tu, zaista dati sve od sebe i sav fokus staviti na pomaganje drugima, ali i za sve misionare koji se ovdje nalaze dugi niz godina i koji će ostati nakon nas. Tko može pripomoći i materijalnim putem, ovdje isto jako puno znači jer se uz pomoć donacija radi na obrazovanju ove djece i na pomoći siromašnima i bolesnima. Postoji donacijski broj na ime fra Ivice Vrbića na koji se mogu uplatiti novčana sredstva, a detalje računa možete pronaći na facebook stranici Ivica Vrbić ili možete pitati mene da vas uputim, ukoliko želite donirati.

    Pratiti nas možete na našim facebook profilima i na Instagram profilu better_bolivit gdje Marta i ja zajedno objavljujemo što radimo, kako to izgleda i slično. Slobodno nam se, izuzev toga, javljajte i  pitajte ako vas što zanima.

    Što želiš poručiti svojim sugrađanima?

    Svim sugrađanima želim poručiti veliko hvala jer su na brojne načine pomogli da odem u Boliviju, ali i svojim velikodušnim donacijama sudjeluju pomaganju izvođenja na pravi put ove djece. Zaista mi je veliko olakšanje i motivacija kad vidim koliko nas ljudi podupire i prati na našem putu i to mi zaista daje dodatnu snagu biti ovdje.

    I za kraj, moramo napisati: Matea, hvala tebi.

    Matea Gazilj u studiju Radio Đakova

    Komentirajte

    Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

    Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

    Blog