Danas se slavi Božić, blagdan rođenja Isusa Krista. Tim povodom svoju pastirsku poruku i božićnu čestitku uputio je đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić:
“Draga braćo i sestre!
Kako to da je Izabrani narod, naraštajima pripravljan na
Mesijin dolazak, ostao daleko od njega u času njegova
rođenja i silaska na zemlju? Tolika jednostavnost Božjeg
darivanja i njegove blizine, a prognana u štalu! Piše nam
apostol Ivan: „K svojima dođe i njegovi ga ne primiše“ (Iv
1,11). Značenje ove rečenice nije posve iscrpljeno činjenicom
zatvorenih vrata pred Josipovim i Marijinim traženjem
prenoćišta u Betlehemu. Ni danas se ono ne iscrpljuje tek u
opomenama i pozivima na solidarnost sa siromašnima i
beskućnicima. Tvrdnja „K svojima dođe i njegovi ga ne
primiše“ dodiruje u nama nešto daleko dublje. Ona dotiče
onaj ključni razlog našega duhovnog siromaštva i praznine, naše zatvorenosti pred
Bogom i pred drugim ljudima.
Primjećujemo kako se u ljudskim životima i društvu tako često ponavlja ono isto što
se nekoć dogodilo s Herodom i njegovim podanicima: da postajemo sami sebi
dostatni, usredotočeni isključivo na svoja postignuća i potrebe te, na kraju,
nesposobni ‘vidjeti’ Boga, otkriti ga i susresti. Očarani samima sobom više ne želimo
biti „njegova svojina“, njemu pripadati i živjeti onu najdublju istinu: da je čovjek biće
zajedništva s Bogom. A bez Boga se u našim životima produbljuju doživljaji praznine
i besmisla, osamljenosti i napuštenosti, niče gorčina u srcu, pretače se i u naše
međusobne odnose te u zajednicama i čitavim društvima rastu napetosti i
nagomilavaju se razlozi za podjele i sukobe.
Kad se zatvorimo Bogu, kao da ne primjećujemo da su nam se srca istodobno
prepustila drugim bogovima: individualizmu i sebičnosti, novcu i kapitalu, moći i
vlasti, raznim ideologijama i materijalizmu te sekularizmu u kojemu nema mjesta za
„Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka“ (Iv 1,9). Zbog toga i toliki otpor
riječima Crkve koja, propovijedajući Evanđelje, ukazuje na to da bismo se trebali
mijenjati, obratiti se. Odbijajući Boga, mi zatvaramo vrata svoga srca i bližnjima,
osobito siromasima i slabima. A posljedice toga tako su očite: od zatvorenosti daru
života i teške demografske slike naših sela i gradova, do osjećaja nesigurnosti,
nedostatka solidarnosti i dijaloga, što, nadalje, pogoduje korupciji, iskorištavanju
tuđega rada i bezosjećajnosti spram onih koji su prisiljeni raditi i nedjeljom, sve do
problema odlaska i iseljavanja mladih zbog besperspektivnosti, nezaposlenosti i
siromaštva.
No, kakve li radosne vijesti: Božja ljubav veća je od naše zatvorenosti! Božić nam nosi
istinu da se Bog utjelovio, da se nastanio među nama ljudima, da se dogodio prodor
njegove ljubavi u našu zatvorenost, u naše odbijanje i povijest; da je Bog sišao s neba
na zemlju, u naš život i u našu životnu stvarnost – jer, unatoč svemu, on ostaje vjeran
svojoj ljubavi prema nama ljudima. „Riječ je tijelom postala i prebivala medu nama“
(Iv 1,14).
Bog dolazi da nas prosvijetli i otvori za uzajamno slušanje i uvažavanje, za bračni i
obiteljski, unutardruštveni i međunacionalni dijalog; da nas pomiri sa sobom i
međusobno kako bismo bili bliže sebi i jedni drugima; da nas otvori jedne za druge i
da ‘u svome tijelu od dvoga učini jedno, da razori pregradu razdvojnicu’, da u sebi
sazda novoga čovjeka i navijesti mir svima (usp. Ef 2,14-15). Dolazi nas otvoriti za
iskustvo ljubavi koja se daruje bez računice, za dobrotu i solidarnost, za bračno i
obiteljsko zajedništvo i za dar života, za samoprijegornu ljubav prema svome i
svakom drugom narodu te za odgovornost prema budućnosti.
Draga braćo svećenici i članovi ustanova posvećenoga života, dragi vjernici i svi
žitelji na području Đakovačko-osječke nadbiskupije, za sve molim da imamo
hrabrosti za ponizno otvaranje svoga srca, svojih obitelji i domova, gospodarskih,
državnih i društvenih institucija novorođenom Djetetu Isusu. U zajedništvu s mons.
Marinom Srakićem, našim nadbiskupom u miru, svima vam želim čestit Božić te
Božjim mirom i blagoslovom ispunjenu novu 2018. godinu!”