Mladi Đakovčanin na Putu Svetog Jakova
“Put Svetog Jakova put je i mjesto traženja… Sve što tražiš tamo je. Otkrivaš bolje ja i spoznaješ ono ja koje želiš u svojoj svakodnevici.”, riječi su đakovačkog hodočasnika koji je prošloga tjedna završio svoje tridesetodnevno putovanje. Naime, dvadesettrogodišnji Arijan Zrakić student je koji je dio svoga ljetovanja odlučio provesti koračajući malim španjolskim mjestima u želji da se osobno izgradi i osnaži svoju vjeru.
Put Svetog Jakova, izvornog naziva Camino de Santiago, put je od skoro 900 kilometara na koji se ljudi odlučuju iz raznolikih razloga. Prema životnim pričama ljudi koje je susreo i s kojima je mukotrpno pješačio, Arijan navodi četiri glavna razloga za hodočašćenje- vjerski, avanturistički, put zavjeta i put zahvale. Put Svetog Jakova njemu je predstavljao put u vlastite dubine, što je više otkrivao sebe nailazio je na više pitanja kojima je tražio odgovor. Pred sam se put nije dugo pripremao ni istraživao, voli ići u nepoznato i da mu se stvari same otkrivaju, objašnjava nam Arijan.
“U putopisima jednog od hodočasnika stajalo je kako je Camino de Santiago put kojim koračaš 30 dana, a bar toliko možeš pričati o njemu. To mi je bilo nezamislivo sve dok se nisam vratio. Nisam znao odakle početi. Camino de Santiago put je velikih osobnih promjena i nematerijalnih bogatstava. Ondje nemaš ništa, a imaš sve. Na tome putu naučiš što je žrtva, odricanje… to je put kojim sasvim predano hodaš uz svakodnevne bolove, pomičeš sve psihofizičke prepreke, upoznaješ ljude koji s tobom dijele različite životne priče, nikad ne znaš kakvu ćeš priču čuti i koga ćeš sresti. Na taj se put odlučuju drugačiji.“, opisuje Arijan.
Spavanje s pedesetak ljudi u prostoriji, buđenje u pet, hodanje po osam sati s petnaestak kilograma na leđima, bolovi i post samo su dio žrtve koju je Arijan svakodnevno prinosio. Cilj je svladati sve prepreke, govori.
“Bilo je trenutaka kada zna biti uistinu teško, kada se čini da danu nema kraja no kada spremiš stvari, uzmeš čašu vina i sjedneš s drugima osjećaš se zadovoljno i dobiješ snagu za sutrašnji nastavak. Svaki dan pet i više sati posvećivao sam molitvi za sebe i druge, hodao sam uganutoga zgloba i šivane noge… ipak, kada shvatim da sam pri kraju osjećaji su neopisivi. Što je žrtva veća i plodovi su veći.”, objašnjava Arijan.
Na putu je, opisuje Arijan, susreo ljude s neizmjerno tužnim životnim pričama, ljude koji se nose s teškim životnim utezima. “Ipak, kada im dozvoliš da se isplaču i kada ih zagrliš, osjećaš kako si dio utega skinuo s njihovih ramena, potakneš ih da krenu dalje, a isto tako dobiješ na vlastitoj snazi i motivaciji.”
“Na kraju puta izgubio sam karticu i unatoč tome što nisam imao kako doći do novca pred sam cilj, po dolasku u Santiago de Compostelu, osjećao sam se kao najbogatiji čovjek. Spoznao sam prava bogatstva- unutarnje zadovoljstvo… sreću. Tada sam shvatio da sam uspio, da idem doma ispunjen i bez ikakvih prepreka. Shvatio sam što čovjeku za samoizgradnju znači vjera.”
“Put Svetog Jakova je izvor života. To je put na kojem čovjek prolazi kao pokraj izvora vode, zastane, zaustavi se i utaži žeđ nakon čega nastavlja svoj put i ulazi u život lakši.“, rečenica je kojom Arijan završava opisivanje ovog hvale vrijednog iskustva.
Tekst: Lara Martinović
Foto: Osobna arhiva A.Z.
