Rijetko viđeni predmeti u vlasništvu Đakovčanina

Današnji gost emisije „Iz iskustva“ jedan je od rijetkih ljudi koji se mogu pohvaliti desetcima tisuća predmeta koji su kulturološki, politički i društveni pokazatelji nekih prijašnjih vremena.
Valentin Markovčić, 68-godišnji umirovljenik iz Đakova, predsjednik je Društva ljubitelja starina. Evo i razgovora koji smo održali danas u studiju Radio Đakova.
Kada ste i kako postali kolekcionar? Na koncu – kako se postaje kolekcionarom?
To je valjda nešto u vama što je jače od vas. Jednostavno počnete skupljati još kao dijete, imate to u sebi, možete i danas to vidjeti kod djece. Netko jako ljubomorno čuva svoje stvari. Ja sam u Piškorevcima završio osnovnu školu i ondje je sve započelo. Još kao dijete sam imao sklonosti prema tome. Naime, postojale su male čokoladice i unutra su bile sličice igrača za koje smo se mi kockali. Uvijek sam nastojao nabaviti ono što nemam – tako da se s nekim kockam, pa mu dam par sličica u zamjenu za one koje nemam. Dakle, već je to tada počelo. Pa onda etikete od šibica – bile su one drvene kutije koje su se dale pokidati i tu je bila sličica. I to sam skupljao dok sam još išao u osnovnu školu. No, ne može dijete biti kolekcionar. To dođe s vremenom, podvuče se pod kožu, pa onda kasnije imate naviku čuvanja stvari…
Koje je bilo prvo društvo u koje ste se učlanili i s koliko godina?
Prvo društvo je bila Filatelija, učlanio sam se krajem 70 – ih godina. Iako sam i ranije skupljao marke, nisam bio pretplatnik. Kao i sada – što god u Hrvatskoj izađe, obavezno preko društva dobijem, to jest platim. Tako mi članovi društva dobijemo svaku marku, da ne moramo tražiti po poštama. Blagajnik Filatelističkog društva prati marke koje izlaze, i brine da svi mi kolekcionari dobijemo marke. Kad ih se skupi nekoliko, onda uzimamo serije i tako redovito imamo primjere. Etikete od šibica sam čak počeo skupljati prije filatelije, još kao dijete. Međutim, napravio sam jednu grešku, kada smo se selili iz Piškorevaca, ostavio sam te sličice na tavanu u toj kući. Ja sam nabavio sve te sličice i žao mi je što su tamo ostale, radi tih igrača. Pokupio sam etikete, ali nisam pokupio igrače. Ima jedan gospodin iz Osijeka koji je lud za tim s kojim radim razmjenu. On je meni nabavljao razglednice Đakova. Ostalo mi je samo nekoliko tih igrača, i dan danas žalim što ih nisam pokupio.
Dakle rodite se s tim osjećajem, podvuče vam se pod kožu. A što skupljate posljednjih godina?
Sve o Đakovu i Đakovštini.
To se odnosi na tekstove..?
Na sve što se odnosi na Đakovštinu – sva sela. Dokumenti, fotografije, značke, etikete… Što god do čega mogu doći. Ima puno izvora gdje nešto ima, ali nemoguće je sve kupiti i doći do nečega ako je preskupo. Dakle, dajem sve drugo da bih pribavio što više toga o Đakovštini. Što ne znači da ne prodajem i materijale iz Đakovštine; ako dobijem dobru cijenu, prodajem, nisam baš toliko vezan za te predmete. Ja sam prodao razglednice Piškorevaca, Budrovaca, Gašinaca…
Kako izgleda vaša zbirka kod kuće? Imate li posebnu prostoriju?
Imam prostoriju i nekoliko ormara i još nekih prostorijica.
Kako Vaša obitelj reagira na Vaš hobi?
Pa evo žena je 44 godine sa mnom – ja ne znam tko ne bi naučio i priviknuo se.  Ma žena je znala i zna da je to dio mog života, i ono što mi je važno. Najviše se smirim kad sjednem za stol, preslagujem – tada sam najsretniji i najodmorniji.
Radili ste u struci kao klesar čitav život. Koliko je vremena potrebno za ovakvo kolekcionarstvo?
Kako kad, ovisi. Primjerice, mi smo radili kamenu oblogu naMimozi. I tada me zvao čovjek iz Subotice da je nabavio neke knjige. Čim sam doznao o čemu je riječ, otišao sam čak u muzej vidjeti, pa sam sjeo u auto i pravac za Suboticu. Koliko sam samo puta otišao za Osijek ili Zagreb…
Koliko ima kolekcionara na đakovačkom području?
Učlanjenih ljubitelja starina ima oko 20 i nešto,to su ljudi iz grada i okolnih sela, neki imaju više, a neki manje. Problem nam je što nemamo prostoriju.
Imate li unutar Društva predmete koji su vlasništvo društva?
Imamo nešto od literature, dakle ponešto knjiga. To je kod mene, ja sam ujedno i arhivar.
Imate li vi nekakav najdraži predmet u svojoj kolekciji?
Ne znam što bih izdvojio. Drage su mi razglednice. Imam zaista prekrasnu kolekciju razglednica Đakova, računam do ’45. godine, poslije niti ne brojim, i to negdje oko 600-650 različitih. Možda mi je najdraža ta jedna najstarija iz Beča, poslana je 18. Ožujka 1893. godine u Viroviticu, ima i žig koji to potvrđuje. To je jedina razglednica iz te godine za koju do sada znamo. To je jako staro što se tiče Đakova u to vrijeme, vjerojatno je Strossmayer tu imao svoje prste. Imam i raznih starih dokumenata, pisma, itd.
Pod dokumente podrazumijevamo nešto javno ili privatno?
Po dokumente podrazumijevamo sve – i privatno i javno: ostavinske rasprave, vjenčani list, privatna pisma, pismo poznatije osobe… važna je godina, odakle je i tko ga je potpisao.
Imaju li ti dokumenti novčanu vrijednost, možete li zaraditi na tome?
Zaraditi mogu oni koji se profesionalno bave time. Meni se teško odvojiti od dosta stvari. Ali postoji i još jedna stvar – ako ja imam dokument iz Đakovštine i želim prodati u Osijek ili Zagreb, kupca to neće zanimati. U Đakovu i Osijeku nije ista cijena.
Najstariji predmet u Vašoj kolekciji?

Knjiga iz otprilike 1670. godine.

Gdje ste ju nabavili?
Nabavio sam tada tri knjige, nekad je postojao antikvarijat u Zagrebu Ilici, zvao se Matica hrvatska. Ja sam poznavao radnike kojima sam rekao kad god je nešto u Đakovu da mi ostave ili pošalju. Onda mi jave pa pregovaramo oko cijene pa mi pošalju ako se dogovorimo.
Jeste li imali izložbe i postoji li određen korpus koji izlažete?
Imao sam dosta izložbi i to uglavnom u Muzeju. Evo ove godine za travanj pripremamo u Đakovu predizborne plakate – da se podsjetimo na neke – gdje su bili, a gdje su sada.
Inače izlažem razglednice, dokumente, stare plakate, filateliju… Svašta izlažem, iako uvijek idem na određenu tematiku. Obično za Vezove izlažem kombinaciju poštanske marke, etikete i stare razglednice –ali sve vezano za narodnu nošnju. Imam i razglednicu iz 1895. s našom slavonskom nošnjom.
Ponijeli ste u studio album. Što se nalazi u njemu?
Različiti dokumenti, koji su sve originali. Evo i primjera iz 1871.; jedan Strossmayerov dokument.

Kako to da nije u Spomen – muzeju biskupa Strossmayera, nego kod vas?
Što uđe u biskupiju, ne ide van. A što izađe, može se doći do toga. Strossmayer je poslao ovo pismo, tako da se moglo doći do njega. Čak dva pisma koja su izložena u Muzeju, ja sam nabavio. Prvo pismo je kad je proglašen za biskupa, a na drugom se zahvaljuje onima koji su mu priredili doček kad je stigao u Osijek. U ovom albumu imam sve originalne, potpisane dokumenti velikih imena Đakovštine; od Račkog i njegova dva pisma preko Bogoslava Šuleka do Adama Filipovića…
Znamo li datum iduće izložbe?
Najveći je problem prostor – gdje i kako. Izložbe koštaju i problem ih je financirati – ja moram prodati da bih morao održati izložbu. Moram napomenuti, uvijek Općina pomogne, ali onda održavam izložbu u muzeju. Imam i filmskih plakata, pripremam sad izložbu sa gospodinom Horvatom. Najveći je problem prostor.

Rekli ste da se ne može baš zaraditi od toga, posebice jer ste vezani za predmete. Međutim, mislite li da vaša djeca ili unučad mogu jednoga dana imati financijske koristi od Vaše kolekcionarske kolekcije?
Ne znam kako će to završiti i ne razmišljam o tome. Imam dvije kćeri i dva unuka, kćeri nisu zainteresirane, ne znam što će biti s tim, možda nekom i prodam sve odjedanput, a možda i poklonim nekome.