PRVA HRVATSKA POLNOĆKA U DUBLINU: “Nitko ne napušta domovinu bez bola u srcu”

Mile Ljubičić na 6. siječnja 2017.

Tragom sve većeg broja Hrvata, a posebno Slavonaca, koji su se “trbuhom za kruhom” uputili u u Irsku, u tu je zemlju tijekom prošle godine stigao i velečasni Josip Levaković, mladi svećenik Đakovačko-osječke nadbiskupije koji je od 17. prosinca 2016. i formalno imenovan dušobrižnikom za Hrvate u Dublinskoj nadbiskupiji, a djeluje u Župi svetog Djeteta Isusa u Dublinu.
Njegov kratki boravak u Slavoniji iskoristili smo za razgovor o prvim iskustvima života daleko od rodnog kraja, a tim povodom prisjetio se da je za svoju novu službu prvi put doznao u razgovoru s đakovačko-osječkim nadbiskupom Đurom Hranićem koji mu je to predložio prije godinu dana, 29. veljače 2016. godine. Nakon molitve i razmišljanja koje je, kako kaže velečasni Levaković, potrajalo nekoliko mjeseci, konačno je u lipnju dao svoj pristanak da pođe u Irsku među Hrvate i bude im dušobrižnik.
Nakon savladavanja engleskog jezika te čekanja potrebnih odluka dublinskog nadbiskupa o svojoj novoj službi, velečasni Levaković počeo je stjecati i prva “gastarbajterska” iskustva Hrvata koji su došli u Irsku.
– Boraveći tamo, nakon mjesec dana učenja jezika i čekanja odluka dublinskog nadbiskupa, osjetio sam donekle ono što prolaze naši ljudi, tu samoću …., ponukanost za snalaženje u stranom svijetu, okružen strancima… U početku sam rijetko susretao naše Hrvate dok nisam započeo s misama…, tako da sam djelomice osjetio ono što su oni proživljavali došavši u strani svijet gdje su bili primoranim, kao i sam, učiti strani jezik i privikavati se na tu okolinu, drugu klimu, na sve, zapravo, što je nama strano, što nije naše i nije dio naše domovine.
– Što je vaša zadaća?
– Ja sam svećenik, tako da je moja prvotna zadaća dušobrižnička, što znači brinuti o dušama, briga o dušama i to je prva zadaća i poslanje Crkve, briga o dušama naših vjernika i mogu iskreno reći da smo se u ovo posljednje vrijeme, od nedjelje Krista kralja do Božića i svetog Stjepana, kada smo imali posljednju misu, radovali jedni drugima i vidio sam na našim vjernicima da je ondje potreban svećenik, da mu se toliko raduju ..Vidio sam da je to, nekako, dalo našim Hrvatima krila dalje za život, a i meni kao svećeniku jer sam vidio da to ima smisla i mislim da će biti na obostranu duhovnu korist, prvo ljudima, a onda i meni kao mladom svećeniku jer ja bih rekao da je naša duhovna dimenzija, taj unutarnji mir i sklad, jedan kotač, pokretač potreban našim ljudima u tom stranom svijetu gdje moraju raditi i gdje ih sve to novo s čime se susreću pritišće i tišti. Oni sami mi kažu da kroz svetu ispovijed, euharistiju, Kristovu živu prisutnost i susrete mogu zaista naći taj mir. To mi oni sami svjedoče i to im daje snagu da idu dalje. Tu sam vidio da moja služba i moj odlazak u Irsku među naše Hrvate ima jedno svoje veliko značenje i to sam se osvjedočio.
– Kolika je kolonija Hrvata u Irskoj, u Dublinu? Kako izgledaju vaši susreti?
– Mi se zasada susrećemo bilo osobno kroz svetu ispovijed, bilo kroz osobni razgovor, bilo kroz nekakav susret jer postoji na facebooku stranica “Hrvatski katolici u Irskoj” gdje me svatko može kontaktirati, postoji i mail i tim putovima vjernici mogu doći do mene svoga dušobrižnika i po cijeli dan sam prisutan na toj mreži i mogu me dobiti, kontaktirati za sve što treba, od ispovijedi do razgovora uz kavu, a susrećemo se i na nedjeljnim euharistijama kao jedna zajednica. A, koliko je naših Hrvata u Irskoj ja ne znam. Mogu samo reći da se na svetim misama okuplja od dvjesto, tristo, do nekoliko stotina vjernika, a na prvoj svetoj misi bilo nas je oko 400, a na polnoćki je bilo negdje oko 600. Trudim se kontaktirati mnoge, da mi pošalju svoje podatke, da znam gdje stanuju, staviti se na raspolaganje za blagoslov i pohod obitelji i to su nekako prvi koraci, uz Božju pomoć, u stvaranju zajednice.
– Zaigra li vam srce kada vam se Slavonac javi?
– Da, definitivno…, bilo Slavonac…, odnosno tko god da progovori hrvatskim jezikom, a imam lijepa iskustva i sa domaćim ljudima… I da, svakako da srce zaigra …Mogao bih se samo spomenuti kada sam prvi hrvatski glas čuo nakon nekih mjesec i pol dana boravka u Dublinu, to je zaista jedan neopisiv osjećaj…, a pogotovo prva sveta misa… Nakon prve svete mise pred svima njima sam rekao “znate što, sad znam kad netko kaže da mu srce zaigra” jer sam se uvjerio u to nakon prve svete mise na hrvatskom jeziku koju smo kroz tih dva, tri mjeseca onako željno iščekivali.
– Imamo li mi ovdje pravu sliku o životu naših ljudi, odnosno najnovije generacije Hrvata “gastarbajtera” u Irskoj, o tome kako oni žive?
– Pa, čini mi se da je kardinal Kuharić jednom zgodno rekao i često ga se citira u zadnje vrijeme kako “nitko ne napušta domovinu bez bola u srcu”. Bez bola se domovina zaista ne napušta, tako da sigurno nije jednostavno, ali nekako ja kao svećenik mogu reći da čujem pravu istinu, da čujem dušu svakoga pojedinog čovjeka i to bih nekako volio, kako da kažem, za sebe zadržati jer to su uvijek i povjerljivi razgovori …, ali sigurno da nije jednostavno, sigurno da se ljudi bore i da postoje i uspješni, i jako uspješni i neuspješni, oni srednje uspješni… i s tih nekoliko rečenica koje sam izrekao mnogi se slažu, ali, opet, kažem, cjelokupnu sliku ondje čovjek može dobiti tek upoznavajući pojedine ljude i slažući kamenčiće u taj mozaik života naših Hrvata u Irskoj, ali mogu reći da ja kao svećenik nisam poslan možda to sve skupa analizirati. Nisam niti ekonomski analitičar, niti stručnjak, nego sam najprije svećenik i moja je prva zadaća briga za duše, briga za svakog pojedinog čovjeka s njegovom poviješću, hoću reći s onim što on jest bio i sad je, možda sa svojim nekakvim nadama i tjeskobama. Dakle, ja se nekako trudim na to bazirati, ne toliko na nekakve analize konkretnoga života o tome kako tko živi i koliku plaću ima. Primim svakog čovjeka, želim kao svećenik da nekako Bog dragi po meni kao službeniku njegovu siđe svakom čovjeku i to je moj zadatak i koliko im na tom području mogu biti podrška i ohrabrenje, a svakako i u ekonomskom smislu, koliko bude mogla zajednica, pomoći pojedinima koji se nađu u teškoj krizi. Dakle, najprije se želim bazirati na svećeničku službu i ono što čini svećenik za vjernike kojima on puno znači, a onda, možda, po strani ostaviti nekome drugom te analize jer je to meni teško zaključiti jer svaki je čovjek svoja priča, svoja povijest koju treba cijeniti, poštivati, a u globalu zaključiti mislim da za to treba neka dublja analiza, a to nije moje područje. Hrvata je puno, mnogi žele pristupiti sakramentima, razgovorima tako da ovu drugu stranu nekome drugom prepuštam.
– Jeste li ikada zamišljali da ćete kao svećenik završiti negdje u stranoj zemlji brinući se za duše Hrvata koji su morali napustiti svoju zemlju?
– Ne, ali ono što je svakom svećeniku na srcu to su ljudi, to su duše, odnosno dušobrižnička služba, to nam je Bog dragi povjerio. Zapravo, ono što jest meni bilo nadahnuće i što me zapravo odvelo u Irsku to su naši ljudi i zbog njih sam tamo i oni su meni veliko nadahnuće i inspiracija, a to što sam u stranoj zemlji to je mladom čovjeku izazov, naučiti jezik i upoznati bogatstvo i te zemlje u koju dolazite,. No, na prvo mjesto stavio bih to dušobrižništvo jer…. , ne znam, nisam takva osoba da bi se ikad zamišljao u nekoj stranoj zemlji, ne.. Ja se više, nekako, osjećam domaćim, Slavoncem, i samo život u stranoj zemlji bez nadahnuća moje službe nekako mi je nezamisliv i dan danas, tako da zbog naših ljudi, naših Hrvata, vjernika ja sam tamo i to mi je, zapravo, jedina nit vodilja, nešto što me tamo odvelo i što će me tamo zadržati kroz određeno vrijeme, i ništa drugo….
– Hvata li vas nostalgija za rodnom grudom i kako se nosite u takvim situacijama?
– Kakav bi to čovjek trebao biti da ga za domom u kojem je rođen, gdje su mu korijeni, gdje su svi njegovi i sve njegovo, misleći, dakle, na ljudski dio, rod i porod…, normalno da te to nekako vuče i veže … Moj Božić ovogodišnji je bio vrlo, vrlo, vrlo specifičan, drugačiji od svih mojih 28 prethodnih, ali mogu reći da je to, i ta nekako i samoća i nostalgija i sve što me nekako hvatalo u tim trenucima .., tako sam se mogao suživjeti, poistovjetiti, s mnogim ljudima koji ondje možda to isto proživljavaju, daleko od svoga doma i to opet ide u prilog mome stapanju s mojom zajednicom ovdje u Irskoj, ali, isto tako, u odsustvu svih nekakvih i vanjskih elemenata, bora, koji nama čine nekad tradicionalni samo Božić, mogu reći da imam iskustvo onako pravog istinskog suživljavanja s biti Božića, s malim Bogom koji se rodio, Božić je mali Bog koji je sišao među nas… I, nekako, imao sam priliku kao svećenik steći veliko, veliko, bogato, ničim nezamjenjivo iskustvo, tako da, koliko god da s jedne strane postoji nostalgija i rado dođem u Hrvatsku kad mogu, a sad kada je počela služba to i neće biti tako često, ali, svakako da nostalgija me vuče, ali, kažem opet, postoje ti neki trenuci koji me čvrsto zadrže među našima.