Friend Links

  • Cheap NFL Jerseys
  • China Wholesale Jerseys Online
  • Kolumna Marije Hes – LJUBIMAC

    Svima nama se kad-tad u životu nametne pitanje kućnog ljubimca. Ako si ga ne nametnemo sami, za to se itekako rado pobrinu naša draga dječica, koja iako sam ranije mislila da to nije moguće, sada u to više ne sumnjam, itekako s predumišljajem kreću u lobiranje za nabavku, ako već ne može psa onda barem zlatne ribice i to u onom okruglom staklenom akvariju za koji ne treba ništa drugo osim vode, ribe i naravno hrane koju svečano obećaju davati svakoga dana, bez da ih na to morate opomenuti.

    Nakon kratke konzultacije sa suprugom, sretni naravno jer se u vašem mališanu probudio osjećaj brige za druge još istog dana nabavljate sve potrebno i sa smiješkom od uha do uha kako vi tako i vaše dijete najprije oslobađate policu na kojoj su do tada stajali vaši omiljeni naslovi romana, jer akvarij negdje morate staviti. Onda sretni što će zlatni vez na koricama koji je do tada odgovarao okvirima za slike, zamijeniti riba u istoj toj boji, ili barem sličnoj, jer vaša zlatna ribica više je crvena nego zlatna, no nećemo cjepidlačiti, kad dijete kaže da je zlatna onda je zlatna, pa srca punog ljubavi divite se s koliko opreza vaš mališan ubacuje listiće hrane, a kad ih riba istog trena proguta skače od sreće i veselja.

    Isto raspoloženje nastavi se dakako još nekoliko dana, a onda kad se voda već nekoliko puta u samo nekoliko dana zazelenila i kad ste ju zbog sigurnosti što ribe što novog parketa promijenili sami, a onda ribu u nekoliko navrata i nahranili jer dijete zbog obaveza na ulici nije stiglo, svoj problem izložite suprugu koji kao i uvijek ima rješenje za sve vaše probleme, pa se sutra na mjestu male staklene kugle nađe pravi pravcati akvarij, sa čistačem zbog kojeg vodu ne morate mijenjati mjesecima, s kamenčićima, biljkama, svjetlom i svom potrebnom opremom i dakako novim jatima riba za koja ne smijete ni pitati koliko koštaju, jer molim lijepo, problem je riješen. Dijete i dalje ima ribe, a vi ih gotovo uopće ne morate čistiti samo im bacite hranu, a one zamislite jedu same i na kraju svatko tko dođe u vaš dom divi se vašem vodenom kutku. Da žena više nikada ništa ne poželi, rekli bi.

    No priči tu dakako nije kraj. Samo što ste se navikli na ribe vaše najdraže djetešce ima novu želju. Susjeda Iva dobila je papigicu. Divnu plavu tigricu koja vjerovali ili ne može naučiti pričati. I naravno red je nabaviti jednu takvu, jer Iva nije ništa bolja od vašeg derana, pa je papigica koju će on čistiti, hraniti i sve ostalo sutra već u dnevnoj sobi. Sad je vaša omiljena antikna lampa morala van iz kuta, jer krletka s pticom može samo tamo stajati, svugdje dalje je na propuhu, a od toga može uginuti, a kako pričati može naučiti samo kad je puštena ubrzo ju više na nikoji humani način ne možete ugurati u kavez, pa se ne jedanput dogodilo da baš kad vam dođu gosti ona osim što od kreštanja nikome ne da doći do riječi svako malo prelijeće iznad glava prestravljenih ljudi, a povremeno na nekoga i sleti.

    Ne treba niti spominjati da je i ovog čuda djetetu bilo dosta čim je shvatilo da će se za pričanje morati svojski potruditi, a čak ni tada nitko mu ne garantira da će ptica doista pričati, pa je kroz nekoliko dana opet bilo preče igranje.

    Sada ste uz ribe imali i pticu koja se uz sve i dva puta godišnje mitarila ili ti odbacivala perje, a to ju je dali bi se kladiti oba puta držalo po šest mjeseci. Najdražem mužiću to niste ni pomislili iznijeti kao problem jer poučeni ribicama, do sutra bi u kutu sobe bila staklena vitrina s još nekoliko ptičica, sve kako bi dijete bilo sretno, a vi zadovoljni.

    Onda jednog dana dok ste pokušavali stati na kraj svom tom silnom perju, došli su na red prozori i dok ste ih glancali do visokog sjaja ptica je poletjela i u djeliću sekunde odeeee… izletjela. U nevjerici ste gledali za njom, čak ste i rukom mahnuli da se vrati, ali ništa. Sletjela je na prvu granu u dvorištu, a kako je od letanja po kući bila u dobroj formi, s nje se vinula i nestala u krošnji susjeda. “Kiki, kiki!”, ništa. Nije pomoglo ni što ste se poput munje sletjeli u dvorište ne bi li ju pronašli. Jednostavno je nestala zauvijek. Nije potrebno ni pričati kako je dijete reagiralo. Potoci suza tekli su danima kad bi samo i pogledalo u kut u kojem je krletka još stajala, jer iako bi netko pomislio da ste prozor ostavili namjerno, niste vi tako okrutni, pa ste se i sami nadali da se nekim čudom kad se nauživa vanjskog svijeta ptica vrati barem na ručak. I tako dok je dijete plakalo već treći dan za redom, stiže najbolji tata na svijetu s posla i nosi neku kutiju.

    Kad shvati da je poklon samo za njega, mališanovim suzama naravno više nije bilo ni traga. U kutiji nešto šušne, a dok ste rekli keks u vašem krilu gnijezdilo se ni više ni manje nego malo preslatko štene. “Ionako je prije svega želio psa.”, reče suprug i slegne ramenima siguran kako je ovim potezom nadmašio samoga sebe. Što je dalje bilo samo možete pretpostaviti, ali ako nas budete slušali i slijedećeg vikenda možda vam to i otkrijemo. Živjeli!

    Komentirajte

    Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

    Blog