Kolumna Marije Hes – BOŽIĆ JE….

BOŽIĆ JE…

Postoji jedna vrlo tužna priča za koju ste vjerujem svi vi čuli, a zove se Djevojčica sa šibicama. Znam da nije baš najprikladnija u vrijeme kada svi iščekujemo naš najveseliji, najsjajniji i po mnogo čemu najljepši blagdan u godini Božić, rođenje Isusa Krista, spasitelja, kojemu se svi vjernici uistinu vesele, pa primjereno tome, sebi i svojoj obitelji priželjkuju najsvečanije rođendansko slavlje na kojemu baš kako i priliči ničega ne nedostaje, ali upravo pripremiti sve to, u vrijeme kada se živi iz dana u dan i kada sa strepnjom čekamo sutra zahtijeva da se mnogima dogodi čudo. Pripraviti blagdanski stol, okititi jelku i kupiti poklone svojim najdražima teško je i onima koji imaju plaću, a možemo li uopće zamisliti kako to isto uspijevaju oni kojima su primanja zaustavljena, koji su dobili otkaz, bolesni su ili iz nekog drugog razloga nemaju, a koji unatoč svemu tome priželjkuju isti stol, istu jelku i iste poklone. Mislim da ne možemo. Zašto? Pa zato što dokle god imamo makar malo za ono što sami priželjkujemo ne možemo suosjećati s onima koji to isto nemaju. U naravi svakog od nas je priskrbiti sebi ono što je potrebno, a tek onda ukoliko vidimo da imamo viška spremni smo podijeliti s drugima. No što je to što nam treba, koliko nam toga treba da bismo bili zadovoljni, teško je reći. Treba li nam uistinu sva ta hrana, svi kolači, svi ukrasi i skupi pokloni, naravno da ne. Treba zbog djece reći ćemo. Kako njima objasniti da nema. Da pod borom nije novi mobitel, da nema novih čizmica i bundica, jer još su im sasvim dobre one stare, nemoguće. No sve to samo su izgovori. Mi smo ti koji ukoliko ne ispunimo ono što mislimo da se od nas očekuje osjećamo da smo podbacili kao roditelji, kao ljudi, pa onda činimo sve kako se ne bi prepoznali kao takvi. Činimo sve da naš dom bude onaj topli, stola prepunog hrane, jelke od koje zastaje dah i nebrojenih poklona ispod nje, dom kroz čiji prozor je gledala ona djevojčica sa početka ove priče i sanjala da je njen, grijući se na nekoliko preostalih šibica na hladnoći ulice. I u redu je uspjeti u svemu tome, ali nije u redu ne pogledati kroz prozor ili još bolje pogledati, a ne pomoći. Svatko od nas sigurna sam ima nekoga kome bi pomoć dobro došla, nekoga tko bi zbog te pomoći čudom dobio Božić. Ljepše i ugodnije je znam gledati sve one divne Božićne filmove s presretnim završetkom, jednim pozivom sudjelovati u nekoj od humanitarnih akcija i time riješiti osjećaj dužnosti brige za bližnje, međutim neće biti na odmet između svih tih čarobnih priča djeci, ali i nama odraslima ispričati i onu o djevojčici sa šibicama. Ne da si pokvarimo raspoloženje ili da djeci pokažemo kako je pogrešno sanjati i maštati, ne ni zato da im pokažemo koliko smo mi zapravo sretni, već da u njima probudimo suosjećanje za neko buduće vrijeme u kojem će oni dobiti priliku pomoći, a sebi damo priliku iz koje će djeca učiti.

Bilo kako bilo u petak  ujutro osvanuti će još jedan Božić, skroman ili raskošan on će doći i sa sobom baš kao i uvijek donijeti čudo. Donijeti će sreću i veselje bez obzira na veličinu bora, bogatstvo trpeze i količinu poklona. Najmlađi će se sasvim sigurno veseliti lijepo upakiranom poklonu, pa makar u njemu ne bila lutka koja plače, pjeva i viče mama, sigurna sam da oni neće ni primijetiti ukoliko za Božić ne budu u novim jaknama i čizmicama, a isto tako i vi ćete biti sretni i zahvalni samo što ste tu, što imate prilike blagovati i družiti se sa svojom obitelji, prijateljima, znancima. Nije na odmet podsjetiti se kako se najvrjednije stvari u životu uistinu ne mogu materijalno izraziti, pa tako ovog Božića u prvom redu najljepši poklon drugima neka bude vaša sreća i zadovoljstvo. Neka vaš objed bude pripremljen s veseljem, a dom neka vam blista ne samo od lampica već od smijeha i pjesme, neka vrata vašeg doma baš kao i srce budu otvoreni za sve ljude dobre volje, a vaše misli sretne i spokojne, to vam od sveg srca želim. Čestit vam i blagoslovljen Božić, Isusovo porođenje.