Kolumna Marije Hes – Ali gospodo…
Vikend koji je pred nama, ako je vjerovati političarima, donosi prekretnicu u našim životima i to u svakom slučaju, jer svi oni obećavaju nešto dobro, ma šta dobro, odlično za svoj narod i to svi do jednoga pa ispada da na izbore možemo izaći i žmireći, jer fulati ne možemo što god na onom stolnjaku od glasačkog listića zaokružili, a naočale će vam trebati samo, ako točno iz nekog razloga znate za koga točno i želite glasati, pa ćete onda ipak svoj glas dati i nekome time osigurati ono što zapravo iza svega i stoji: najbolja četverogodišnja plaća, najsigurnija i s najviše povlastica, a ako ste pri tom osigurali nešto i za sebe odlično, ali ako ste na izbore izašli samo da obavite svoju građansku dužnost onda se može pretpostaviti da sve u životu tako obavljate: dužnost u braku, na poslu, druženju s prijateljima i općenito svim odnosima, onako bez emocija, a o ljubavi da ni ne pričam. Obavljate svoju dužnost, jer to se mora, jer se to od vas očekuje, a vi ste fini i na usluzi, pa samo što ne pitate: „ A za koga treba glasati?“ Iako su našim političarima ljudi s takvim osobinama najdraži, silno sam uvjerena da je puno više onih koji točno znaju što žele, koji iz dana u dan ipak precrtavaju na hladnjaku redom spisak svojih želja, pa makar i onih najmanjih, jer su držeći se one uzdaj se u se i svoje kljuse, naravno ako još uvijek imaju kakvo kljuse, ako mu ga državna žetva još nije ovršila sve kako bi pokazala kako savjesno i marljivo obavlja svoju dužnost, uspjeli iznaći načina kako želje ispuniti sebi i svojoj obitelji. Uspjeli su usprkos plaći srezanoj do maksimuma, ako su ju dobili naravno, usprkos svima kojima je dužnost zakazala na onim za narod najbitnijim poljima, pa banke još uvijek uz njihov blagoslov legalno svojim robovima naplaćuju rate kredita duplo veće od početno dogovorenih. Nije ih obeshrabrilo ni to što vladajući nisu u stanju ni osuditi, ni osloboditi nekoga tko je prije samo koju godinu bio u istoj utrci u kakvoj su danas i sami, koji se smiješio sa plakata i narodu obećavao boljitak, a onda se svega toga bez puno objašnjavanja dragovoljno odrekao, i što je najgore od svega, ubrzo prozvan za krađu koje bi se postidio i najokorjeli kriminalac. Ništa takvo ne može obeshrabriti malog čovjeka, čiji apetiti nikada neće biti ni slični njihovima, čija i ona mala, naizgled nevažna želja ipak je prekrižena i kao takva postaje najvažnija, postaje dokaz da uz samo malo truda sami smo sebi sposobni uljepšati svijet, a ima li što ljepše i vrjednije od toga, od te spoznaje? Mislim da nema. Sva ta silna mahanja s plakata o boljem životu, o brizi za svoj napaćeni narod, o naporu koji su spremni uložiti, naravno ako baš za njih glasate, malom čovjeku ne znače baš ništa, jer navikli da će i ova nedjelja doći i proći, da će se čim rezultati budu objavljeni u korist bilo koje od tih političkih struja, sve to stišati. Pobjednik ili pobjednica će odahnuti, jer dobit će ono po što su krenuli, poraženi će odmah početi smišljati kako drugi puta ponuditi bolji program i još se malo primamljivije prezentirati, kako bi sve oko sebe uvjerili da još uvijek visoko kotiraju, samo im treba dati šansu, a da smo mi svoju, za sada očito prokockali. A mi, obični građani za čiji su glas kumili i molili, nama će opet za mjesec dana poslati mutantski račun za kredit, ako ga ne platimo, po zakonu će nam ovršiti trećinu, ako ne i cijelu plaću, ako ih nazovete i pozovete se na izborna obećanja, reći će da im treba malo vremena, ne pitajući vas kako čete za to vrijeme prehraniti svoju obitelj, jer sada više niste bitni vi nego oni i to sve naravno, ako vam se itko od nadležnih uopće i javi. No na to smo navikli, pa siti i svojih laži na njihove više ni ne obraćamo pažnju i spremamo se u nedjelju izaći na izbore, neki kako bi dali glas, jer očekuju promjene, neki jer ih ne očekuju, neki samo da budu viđeni, a neki da obave dužnost. Bilo kako bilo izaći hoćemo, s naočalama ili bez njih zaokružiti ćemo broj i očekivati, osim ako niste ime pored broja: NIŠTA. „ Nit je dobro, nit će bolje biti. „ rekao je prije koju godinu jedan naš biskup, i bio u pravu. Možemo se mi nadati da će ovoga puta biti drugačije, da ovi misle ozbiljno i da imaju siguran način na koji planiraju svoja obećanja provesti u djela, ali to ne mijenja situaciju na spisku s vašeg hladnjaka. Zato potpuno rasterećeni osjećaja krivnje što su vam želje puno veće od mogućnosti svome spisku nadopišite još koju, i to onu ludu koju ni u najluđim snovima ne priznajete nikome, pa ni sebi. S vremena na vrijeme ju podebljajte, podcrtajte i samouvjereno izrecite na glas. Ne bojte se nisu to nikakve vračke, to je samo podsjećanje da borac u vama još uvijek postoji i da se usprkos svim teškoćama, nametima i davanjima niste predali i ne namjeravate. Da još uvijek znate i možete sanjati, željeti, uspjeti i što je najbolje to ne ovisi o nikakvoj vlasti. Baš ništa vas ne košta, a daje izuzetan osjećaj slobode. Pokušajte.
