Kolumna Marije Hes – ZBOGOM PUŠENJE!

Svi počnemo kao slučajno. Zapaliti prvu cigaretu, a da nas roditelji ne uhvate na djelu, nešto je čega se dugo i vrlo živo sjećamo, jer ljestvicu do koje se podigne adrenalin tada dižemo do nebesa, naravno ako vas nisu ulovili na djelu. Onda taj prekršaj pokušamo zataškati stominutnim rifljanjem zubi i s nekoliko paketića mentol žvakaćih guma, jer nikako ne želimo narušiti do tada teško stečen ugled kod svojih roditelja, zbog samo jedne cigarete, zar ne? No priča tu nikako ne završava, već štoviše tek počinje, jer nije fora zapaliti cigaretu sam, već u društvu, a onda to društvo ima i neka očekivanja, a ako ih ne ispunimo vrlo lako očekivanja prerastu u ucjenjivanja, pa onda od one jedne cigarete koja vam baš i nije sjela, jer vrtilo vam se u glavi i bilo vam je loše sad trebate radnju i ponoviti, ako želite i dalje biti dio ekipe, jel? Onda cigarete ne rastu na drvetu, pa i ono malo džeparca što imate morate dati kao prilog za kutiju kojom će se društvo počastiti, a o svemu tome nije bilo ni spomena prije nego li ste zapalili onu prvu, mogu slobodno reći prokletu cigaretu zbog koje će neki ispaštati još godinama, a neki i čitav život. Pušači će sad reći: „Koje ispaštanje, pa one su meni jedini gušt koji nikome neću dati da mi uzme. I točka.“, a nepušači i to oni koji nikada nisu došli u iskušenje: „ Ma koje cigarete, pa one uopće ne trebaju biti opcija, a ne još i problem.“ I bit će u pravu i jedni i drugi, ali samo oni koji su toj teškoj ovisnosti uspjeli stati na kraj znat će da pušenje za njih više nije opcija, ali da je do te spoznaje put pun zamki i igre s najgorim protivnikom kojeg imamo, igra protiv samoga sebe. Svaka priča kreće u istom pravcu. Pokušaji, neuspjeh, opravdanja, pokušaji, neuspjeh, obećanje sebi, neuspjeh, obećanje obitelji, neuspjeh, pokušaji, pokušaji, pokušaji… Zaista su rijetki oni kojima je upalilo od prve, al ima i takvih i na tome im čestitam, no ipak puno je više onih koji su puno puta kretali iz početka i još uvijek im je ishod neizvjestan. Ovisnost o nikotinu u cigaretama ubraja se u najopasnije ovisnosti, zato što se posljedice ne vide odmah. Onda, živimo na području gdje je pušenje, samo nekoliko godina unazad bilo vrlo atraktivno. Pušili su „svi“ i svugdje, a mlađim generacijama koje su to gledale predstavljalo je i model po kojemu se trebalo ponašati, još najbolje od svega, pušenje se uvijek ubacivalo u one navodnike „za odrasle“ tako da su time zapravo samo predstavljale izazov kojim bi kad postanu pušaći, postali i odrasli. E sad, vremena su se promijenila, ali navike su ostale iste. Srećom neki ljudi su ipak došli do spoznaje da potreba za pušenjem nije nešto s čime su se rodili, kao recimo potreba za hranom i da smiju na trenutak stati i razmisliti što im to cigareta nudi, a što uzima i što je najvažnije kada se zamisle bez cigarete kako im život izgleda. Da istina nema više čik-pauze, ni držanja u ruci tog sićušnog predmeta kada ne znate kud bi sa sobom, u nekom nepoznatom okruženju u kojem se ne osjećate ugodno, pa kad zapalite cigaretu više niste sami. I neeeema, joooj to valjda najteže pada jutarnje kave i cigarete ili zapaliti u noćnom izlasku za koji niste sigurni da bez toga uopće postoji, barem onaj koji zovemo dobrim izlaskom, ali ima nešto drugo. Ima obavljanje posla bez žurbe, jer morate na čik-pauzu, pa shvatite koliko zapravo vremena imate više nego ranije, i otvore se novi pogledi na svijet. Postoje jutra u kojima svjesno izađete van, dovoljno je i na mali balkončić i umjesto dima udahnete zrak pun ozona, a onda se vratite u topli dom koji ne smrdi na duhan, dom u kojem vam se vaša djeca raduju i jutro provodite zajedno, jer se više ne skrivate po nekim odvojenim prostorijama ili se ne smrzavate po balkonu kako bi mogli pušiti, više vam djeca ne stoje s one druge strane i ne grecaju po vratima dok vi užurbano povlačite dimove i vičete: „Samo malo ljubavi, strpi se još malo, evo me, stižeeema“ istovremeno se boreći sami sa sobom jer znate da to što radite nije dobro i da svojoj djeci niste primjer kakav bi željeli biti. I nemojte, samo nemojte reći da vam je to sve što imate, jer tek kada postanete svoga tijela gospodar i čvrsto odlučite da je cigareta za vas prošlost shvatit čete što ste zbog nje propustili, da ne kažem baš izgubili i da ste samo bili rob jedne ružne navike. I ne zaboravite, nikada nije kasno prestati pušiti, barem iz znatiželje, jer tako je sve i počelo. Sretno!