Svečanije i dostojanstvenije nego ranijih godina; minutom šutnje, izvedbom himne i prigodne poeme Elvisa Bošnjaka, a u organizaciji Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata policije osječko-baranjske, danas je obilježena 34. godišnjica od ubojstva načelnika Policijske uprave osječko-baranjske Josipa Reihl-Kira.
Polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća na njegovu grobu na đakovačkom groblju predstavnici udruge, ali i Ureda predsjednika Republike Hrvatske, Grada Osijeka, Srpskog narodnog vijeća, Lige mladih iz Zagreba, Možemo!, Udruge dragovoljaca Đakovštine 1990. – 1991. odali su počast za njegov, kako je istaknuo Darko Mikolin, “nesebičan profesionalni doprinos u izgradnji demokratskog ozračja i življenja u Republici Hrvatskoj za koji je svjesno položio svoj život”.
Mikolin je izrazio žaljenje što dosad nije bilo razumijevanja kod nositelja vlasti na državnoj i lokalnoj razini da se Josipu Reihl-Kiru podigne spomen-obilježje te je pozvao sve s pozicije moći da učine dodatne napore da se lik i djelo Josipa Reihl-Kira stavi u povijesni okvir koji zaslužuje.
“Dobro je reći da smo se okupili i ove godine, svake godine to izgleda drugačije i bolje. Dajemo pijetet osobama koje su poginule, među ostalima i načelniku policije Josipu Reihl-Kiru, vašem Đakovčaninu. Drago nam je to za reći jer ste vi ovdje kao radijska postaja koja ste i prošle godine popratila ovaj događaj i na tome vam zahvaljujemo. Đakovo zaslužuje da se sjetimo svake godine i svakog dana gospodina Josipa Reihl-Kira. Ja kao predsjednik udruge moram paziti što ću reći, kao osoba sam dionik tog vremena i mogu pričati što je tada bilo, međutim politika se podijelila i ne volim o tome tako govoriti. Ono što želim reći je da je Josip Reihl-Kir dao svoj život za Republiku Hrvatsku, to puno ljudi ne razumije. Žao mi je što to puno ljudi ne zna, a krivi smo mi koji o tome ne govorimo, polazim od sebe, ja sam jedan od tih koji bi to trebao raditi bolje i češće kako bi javnost bila senzibilizirana. Đakovo ima katedralu, ali imamo i Josipa Reihla-Kira, ne možemo ih usporediti, to su dvije različite stvari, ali imaju velikog čovjeka kao što je Josip Reihl-Kir.”
U ime Grada Osijeka vijenac je položila Katarina Kruhonja.
“Josip Reihl-Kir, častan čovjek kojem treba dati počast i koga treba staviti u naše povijesne čitanke. Od njega i njegove priče treba učiti što znači rat, spirala nasilja i kako i u tim vremenima, ljudi koji su na poziciji da imaju moć djelovati mogu naći jasnoću i djelovati prema miru, a on je to činio na takav način da je pokušavao i da je u tome bio dosta uspješan. Uklanjao je barijere u komunikaciji, otvarao je dijalog i pregovore ali bio je spriječen. Bio je na meti, upravo radi toga.”
Jedini predstavnik đakovačkih braniteljskih udruga bio je Miro Raspudić, predsjednik Udruga dragovoljaca Đakovštine 1990– 1991.
“Nažalost njegov grad gdje je odrastao, živio i veliki dio svog života proveo, ne shvaća što je Josip Reihl-Kir. Nažalost u ovih godina komemoracije otkad odajemo počast Josipu Reihl-Kiru grad Đakovo nema osjećaja i smisla da bi na današnji dan netko trebao biti ovdje ispred Gradskog vijeća, ne govorim samo za današnjeg gradonačelnika nego i za sve bivše gradonačelnike, žalosno je da ovdje danas nema ni predstavnika udruga policije koje je on bio zapovjednik odnosno načelnik. Može biti sramota sve nas hrvatske branitelje što danas nismo u većem broju ovdje da odamo počast jednom izuzetnom čovjeku koji je dao svoj život za ovu domovinu. Jedan od najviše rangiranih časnika s područja grada Đakova, ovo je sramotno.”
Nazočnima se obratila i Sandra Benčić.
“Željela bih da svako dijete u Hrvatskoj, u udžbenicima, i svaki čovjek u Hrvatskoj kroz televiziju i radio zna tko je bio Josip Reihl-Kir. On je bio ono svjetlo u najtežim vremenima koje nas vodi i koje nam omogućava, i u nasilju i u ratu, kad je oko nas mržnja, ostanemo ljudi. Danas ponovno nam to treba više nego ikada, zato je jako važno da svatko od nas zna tko je Josip Reihl-Kir.
Sudionicima komemoracije zahvalila je udovica ubijenog Josipa Reihl-Kira Jadranka.
“Ovo je 34. godišnjica. Ja ustvari nisam izašla iz 91. godine. Srećom da sam još živa i da mogu to obilježiti jer kažu oni koji nisu s nama i dalje žive dok se o njima priča. Svi ovi koji danas dođu su znak da je Josip u njihovim mislima i da se o njemu itekako govori.”
Prije komemoracije, vijenac su položili i predstavnici PU osječko-baranjske.