“Dok još imam ovu glavu i ovu ruku, još ću nešto napisati”
U sklopu programa ovogodišnjeg teološko-pastoralnog seminara za svećenike Đakovačko-osječke nadbiskupije jučer je predstavljena 13., 14. i 15. knjiga “Sabranih djela” mons. dr. Marina Srakića, đakovačko-osječkog nadbiskupa u miru.
Knjiga 13. – Sve za vjeru i jedinstvo naroda govori o životu i djelu mons. Antuna Akšamovića biskupa đakovačkog i srijemskog od 1920.-1951.
Knjiga 14. – Biskupijski vremeplov – Izabrane su teme iz povijesti Đakovačke i Srijemske biskupije, a Knjiga 15. – Uspomene i sjećanja donosi crtice iz života i rada mons. dr. sc. Marina Srakića, đakovačko-osječkog nadbiskupa u miru.
Uz brojne sudionike, uzvanike i goste, predstavljanju je, iako teže pokretan, bio nazočan i sam autor kojega smo zamolili za kraći razgovor. Zanimalo nas je otkud crpi motivaciju za neumorni rad, istraživanje i objavljivanje.
– Motivacija je bila cjelokupni odgoj kojeg smo imali u sjemeništu i onda konkretna situacija koju sam ja imao u svojoj službi koju sam obnašao kao profesor, biskup i župnik neko vrijeme. Nakon Strossmayera dolazi u Đakovačku biskupiju takozvana sedviskancija, to jest 5 godina bez biskupa. Poslije, kada je Krapac umro, ponovno četiri godine bez biskupa. Pred kraj biskupske službe Akšamovićeve, devet godina bez biskupa, jer je bio samo administrator. Motivirali su me i profesori koji su nam govorili da pišemo i bilježimo jer će nam to dobro doći, i onda sam ja to stvarno stalno skupljao. Moji prvi spisi koje ću objaviti bili su iz 1953. godine. Iza toga je krenulo redovito pisanje skripti i razni nastupi za koje sam se spremao. Posebno ističem jedan događaj iz naše službe. Nas tri bogoslova završili smo studij u Rimu i došli smo u Đakovo. To je vrijeme doktora Šagija i Turčinovića. Mi mladi smo se bojali kako će to ispasti i što ćemo mi napisati i hoće li to biti prihvaćeno. Bogoslovi su jednom za Nikolinje izvodili nekakav skeč i jedan je donio najdeblju knjigu što imamo u našoj knjižnici, imala je osam kilograma. Pitali su ga što je to? On je rekao pa to je knjiga što su je napisali đakovački profesori, šalio se jer nismo ništa napisali, a onda sam ja zasukao rukave i krenuo. Došao sam evo do 15. sveska.
– Je li ovime zaključen taj posao, znamo da otežano pišete, imate li još ideja?
– Ja sam teško bolestan i stalno mi se nešto događa, ja stvarno ne znam što će biti. Gospodin mi je sačuvao i glavu i ruku, pa onda dok još imam ovu glavu i ovu ruku, još ću nešto napisati.
– Kažu da je ova zadnja knjiga pravi Marin Srakić, što biste vi rekli?
– Ima u njoj i veselih i šaljivih stranica, ali i vrlo ozbiljnih, tako da je jako šarolika knjiga, isto kao i moj život.
– Što vas definira, što na kraju sami o sebi možete reći?
– Mnogi mi govore da sam previše ozbiljan, a onda sam objavio knjigu anegdota pa su rekli pa to je zapravo Marin Srakić. Moji sati moralne teologije dok sam predavao uvijek su bili začinjeni nekom anegdotom ili dogodovštinom. To sam morao raditi kako studentima ne bi bio dosadan, nisam htio da spavaju pa da ih moram buditi.
– Žalite li za čime, da ste nešto htjeli napraviti, ali ste propustili?
– Sigurno je da sam puno toga propustio, imam 87 godina.
– Ima li još želja?
– Ja sam realan čovjek, nikad nisam bio od nekih velikih i izmišljenih želja i ideala.
– Bojite li se stvarnog kraja?
– Svaki se čovjek boji konačnog suda, lako je voljeti ljude, ali što će Gospod kazati to ćemo vidjeti.
Povezane vijesti...
-
-
-
-
-
-
----------
