“Nije to kao požar strnjaka u Slavoniji, visoki plameni jezici, borovina gori, taj sami huk, to je neopisivo…”
„Nije to kao požar strnjaka u Slavoniji. Visoki plameni jezici.., šuma, borovina gori, češeri pucaju, vjetar, visoke temperature…, drugačije je to na slikama i snimkama, a drugačije u stvarnosti,…uživo je jezivije, taj sami zvuk, taj huk…, to je neopisivo..” , tim riječima đakovački vatrogasci Andrej Horvat i Zvonimir Kedačić sublimiraju svoje najnovije vatrogasno iskustvo sudjelovanja u borbi protiv vatrene stihije na obali.
Naime, đakovački vatrogasci, koji su proteklih dana bili na izvanrednoj dislokaciji u Splitsko-dalmatinskoj županiji, gdje su zajedno sa svojim kolegama iz ostalih postrojbi iz Osječko-baranjske županije sudjelovali u borbi protiv vatrene stihije, sinoć kasno sretno su se vratili kući.
Njih dvojica i zapovjednik đakovačkog DVD-a Ivan Klemen s jednim vozilom bili su među trideset vatrogasaca i njihovim vozilima iz naše županije koji su bili dio vatrogasnog kontingenta koji je iz Osječko-baranjske županije stigao kao ispomoć u Splitsko-dalmatinsku županiju.
Iako im ovo nije bilo prvo takvo iskustvo, ipak su se našli u nekim novim i opasnijim situacijama, priznaju i Andrej i Zvonimir prisjećajući se gašenja vatre na Biokovu. Zvonimir je 2013. godine bio na Hvaru-.
„Slično je bilo i sada, brdovit nepristupačan teren, kamen, provlačenje kroz granje”, prisjeća se Zvonimir dok je Andrej bio u Benkovcu 2017. za vrijeme velikih požara, ali je tamo teren bio ravniji, kaže.
„Sada je bio jako zahtijevan i težak teren Parka Biokovo”.
Trideset vatrogasaca iz Osječko-baranjske županije dalo je svoj doprinos u borbi protiv vatrene stihije.
„Bili smo zajedno, odvojeni po grupama, Ivan, Andrej i ja imali smo svoju autocisternu, držali smo s još nekoliko kolega jednu liniju da ne bi došlo do daljnjeg proširenja požara. Imali smo pet do sedam akcija hvatanja požara i baš pet sekundi razbuktale faze i uspjeli smo ga uhvatiti i obraniti jedn dio. Najkritičniji trenutak je bilo povlačenje jer svi viču da je povlačenje, a ti od dima, od zvuka plamena jednostavno kao da se izgubiš i tražiš put do vozila da izađemo na sigurno”, prisjećaju se teških trenutaka borbe s vatrenom stihijom Zvonimir i Andrej ističući da su imali svu potrebnu opremu.
Dodaju da im je najduža smjena iznosila 36 sati.
„Odmor je bio po pet, deset minuta i idemo dalje jer nema odmora, a noćni je odmor bio po jedan sat koji smo imali u pripravnosti i cijelo vrijeme praćenja tijeka požara, smjer vjetra kako je nosio plamen prema nama da ga uhvatimo, i nagli preokret smjera vjetra i vraćanje nazad u šumu prema planini” , prepričavaju svoja iskustva đakovački vatrogasci priznajući da su se u jednom trenutku osjećali i ugroženi.
„Imali smo prvo vatreno krštenje kada smo došli pa smo bili okruženi plamenom, ostavljanje sve opreme i mlaznice, cijevi i bježanje, sve je ostalo, cijevi su nam izgorjele, mlaznica je ostala malo oštećena, ali je ostala u potpunosti čitava i morali smo pobjeći, spašavanje žive glave”, iskreno priznaju.
I Andrej i Zvonimir na kraju ističu da im je najteže pitanje zašto su vatrogasci?
„Volja, ljubav prema tome, poziv, ajmo reći. To je jednostavno taj poziv i od toga ne možeš pobjeći”, odgovaraju uglas.
Povezane vijesti...
-
-
-
-
-
-
----------
