Friend Links

  • Cheap NFL Jerseys
  • China Wholesale Jerseys Online
  • Akademik Damjanović o jeziku i identitetu

    U sklopu nacionalne akcije “Dani hrvatskog jezika”, koja se održava od 11. do 17. ožujka, gostujuće predavanje na đakovačkom Katoličkom bogoslovnom fakultetu danas je održao akademik Stjepan Damjanović. Govorio je o “jeziku i identitetu”.

    Omiljen među studentima i cijenjen u akademskoj zajednici, profesor Damjanović, koji je odnedavno u mirovini, rado se odazvao pozivu našeg radija za kraći razgovor u kojem je priznao da živi nešto mirnije otkako je u mirovini, ali i da mu nije dosadno i da i dalje ima što raditi.

    Priznaje također da mu ponekad nedostaju studenti, “ali ne tako da bi sad pojurio na fakultet”.

    “Ponekada da, ali mislim da sve ima svoje vrijeme jer ja sam još pet godina nakon što sam trebao otići bio još sa studentima i bilo mi je lijepo s njima, ali dođu i neka druga vremena”, kaže profesor kojega pamte generacije studenata Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Dodaje da mu nije bio šok otići u mirovinu.

    “Ne da ja sad tu nešto glumim, ali svaki čas me nekud netko zove i još uvijek imate osjećaj da kao nekome trebate, a sad da sam ja doma i da me nitko nikuda ne zove onda bih sigurno žalio”, kaže akademik Damjanović čije su predavanje na KBF-u došli poslušati studenti, srednjoškolci, profesori, njegovi poznanici iz Strizivojne… , ali i drugi.

    Kraći razgovor s profesorom Damjanovićem počeli smo pitanjem gdje su u ovome globaliziranom svijetu i naš jezik i naš identitet?

    – To nije samo problem hrvatskoga jezika, ali nas najviše mori zato što je naša problematika. Želim pokazati da je jezik jedno od sigurnih pribježišta toga identiteta. Mnogi i u drugim sredinama misle da je jezik zadnje utočište identiteta. Kada sve, na neki način nestane, jezik je onaj koji čuva, a još su stari filozofi govorili da je jezik domovina prava i kuda god kreneš, ako je jezik s tobom, ti si u domovini makar fizički nisi u Hrvatskoj. E, sada, važno je da naša zajednica, kako god imali lošiju ili bolju politiku, ima svijest o tome da je važno imati svoj jezik, i još nešto, da je važno čuvati ovo što zovemo standardni jezik. Mi se slobodno možemo, i mirno i lijepo je da se nekada služimo jezikom svojih majki, i ja sam sa svojom mamom u Strizivojni uvijek govorio strizivojnskim govorom, ali u službenoj uporabi trebamo čuvati standardni jezik jer on premošćuje naše povijesne i naše zemljopisne razlike. Moramo imati taj neki zajednički standardni jezik jer on je kao neki novac kojim sve proizvode možete zamijeniti. Znači, trebamo čuvati taj jezik i moramo se prema njemu odnositi s poštovanjem, a ne neprekidno govoriti da to nije važno, da je to gnjavaža… Znate, po nekoj apsolutnoj slobodi koju neki zagovaraju, vi možete proći i kroz crveno u prometu, to je sloboda, ali može vas zgaziti auto. Nešto tako se događa i s jezikom samo što to ljudi baš dobro i ne razumiju.

    – Što je veći problem, ova globalizacija, odnosno internacionalizacija jezika i sve veći broj stranih riječi, ili zanemarivanje vlastitog jezika?

    – Ja bih na to rekao ovako, ja mislim da je važniji ovaj problem kako se mi odnosimo. Znači, ako se mi odnosimo po tome ispravno, ako mi imamo, da tako kažem, kritičnu masu ljudi koji su toga svjesni, ništa nas neće slomiti jer, znate, ne treba imati pretjeranih strahova, a kod nas se, kao i u sličnim sredinama, javljaju pretjerani strahovi. Mi svaki čas kažemo to nije hrvatsko, to nije ispravno i ponekad je tako da nije ispravno, a ponekad nije tako nego smo mi malo puristički raspoloženi i od nekih strahova jer smo prošli ovo ili ono i onda malo pušemo i na hladno. Dakle, mora postojati jedna razumna politika koja čuva jezik u ovom smislu u kojem sam rekao, a ne koja sije neke nepotrebne strahove.

    – Koliko mlade generacije poznaju standardni jezik i koliko je to važno jer ponekad čujemo kako je najvažnije samo sporazumjeti se bez obzira koliko poznavali standardni jezik?

    – Gledajte, kada ja govorim iz pozicije bivšeg profesora na Filozofskom fakultetu ja bih rekao ovako, u moje vrijeme nisu studenti ništa više znali o hrvatskom jeziku nego što znaju sadašnji studenti. No, sada nema nekih opasnosti koje su onda bile. Kao što znate, čovjek kada je u opasnosti onda je na oprezu i onda pazi na neke stvari na koje se sada ne pazi, ali, treba zato upozoravati i reći pazite… jer ljudi imaju krivo kad govore da opasnost nije nikakva. Ja ću vam reći kada se raspadao Sovjetski savez 40 posto Ukrajinaca nije moglo na svom književnom jeziku ništa jer se naučilo služiti ruskim. Da ne kažem da Bjelorusi, koji su narod znatno veći nego mi, i njihov standardni jezik i sada ima probleme da se izrazi u nekim dijelovima života, da pokrije neke kulturološke vrijednosti jer su ga osakatili. Znači, moramo jako paziti na to i smijemo vući krive poteze kao na primjer kada neki fakultet predloži da njegovi studenti na četvrtoj godini slušaju samo na engleskom. Ma, mi trebamo učiniti sve da naša djeca znaju što bolje engleski, ali ne smijemo zbog toga sakatiti hrvatski.

    – Kakva je onda budućnost malih jezika?

    – Ovisit će to o stavovima. Ja se nekako uzdam, znate, u to da će se oko ovih problema koji su nama važni posvaditi međusobno veliki jer, znate, Talijani i Nijemci će teško prihvatiti ono da engleski potpuno caruje, Francuzi su u tome još nepomirljiviji, a onda ćemo i mi od toga imati neke koristi.

    bty

    bty

    Komentirajte

    Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

    Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

    Blog