Đakovčanin u Africi ostvario životnu želju
Želja mi je posjetiti ujakov grob, pomoliti se za ljude do kojih mu je stalo i osjetiti ujakovu prisutnost, rekao je Đakovčanin i student teologije Marijan Milanović (24), koji je prošlog tjedna, u želji da svojim radom doprinese boljem životu afričkog stanovništva, započeo svoje putovanje u Ruandu, zemlju središnje Afrike. Isto tako, Marijan će tamo pisati i svoj diplomski rad i knjigu.
-I rad i knjiga se baziraju na liku i djelu mog ujaka. Njegovo rođenje, život, studij – diplomirao je filozofiju i teologiju na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, odlazak u Afriku, stvari koje su mu se tamo događale. I pozitivne i negativne…atentati koje je tamo izbjegao nekoliko puta i na kraju taj kobni taj 31.1.1998. godine kad je ubijen. Bit će prožeta s teološkim, odnosno znanstvenim radom, a ubacivat ću i ono što se tiče njegovog života i djelovanja – njegovo potpuno davanje za njegove „garonje“ kako ih je zvao. Ipak je on, nakon što je poginuo, u Europi dobio naziv „afrički Oskar Schindler“. O mom ujaku je snimljen film i napisane su tri knjige, a ja želim biti četvrti. Želim da se za njega čuje i po njegovu uzoru želim pomagati potrebitima, rekao je Marijan.
Marijanova ideja o odlasku u Afriku živi još od djetinjstva, a inspirirao ga je upravo njegov ujak fra Vjeko Ćurić, koji je bio katolički svećenik, franjevac i misionar u Ruandi. Marijan će se posvetiti obrazovanju djece, učit će ih osnovnim matematičkim operacijama, a možda i engleski jezik. Planira pomagati i u obnovi kuća.
Svoj jednomjesečni boravak planira organizirati u centru koji je njegov ujak sagradio još 1988., a cijeli put odlučio je prikazati video blogom na YouTube kanalu.
– Za vlogiranje sam se odlučio jer želim ljude upoznati sa stvarnom slikom o životu ondje. Smatram da se život djece u Africi krivo percipira i da su djeca ondje sretna, uvijek nasmijana i vesela. Misionari su ti koji su u Afriku poslani kako bi se brinuli da ljudima i djeci ne nedostaje mnogo. Oni osim misionara imaju i donore iz cijele Europe, Afrike i Australije. Afrička djeca žive jednim normalnim životom, s osnovnim uvjetima za život, dakle “u Africi nije sve crno”, citirao je Marijan Željka Garmaza, dan prije leta u Ruandu.
Kako smo kasnije doznali, Marijan je svoju želju s početka teksta i ostvario.
-Fra Ivica me poslao da odnesem sestri čitanja za današnju misu. I dok sam se spuštao prema crkvi razmišljao sam o tome koliko sam sretan što sam ovdje, koliko mi je Bog dao milosti da dođem, koliko sam se nadao dolasku i upoznavanju svega onoga za što se ujko borio, i za što je na kraju dao život. Dolazim tako do sestre i dajem joj čitanja i nakon kraćeg razgovora ju molim da uđem u crkvu. Ona sva sretna (kakvi Afrikanci i jesu) govori da pođem s njom. Pritom me pita znam li tko je bio Vjeko. Kada sam joj rekao da mi je ujak, njezin se osmjeh pretvorio u polubolni, ali sretan izraz lica. Kaže mi kako trebam biti ponosan na njega, na ono što je činio za one koje su svi napustili, i svoju ljubav ovjekovječio smrću. Živio je za druge i dao svoj život za njih. Dolazimo polako do vrata crkve, prvo osjećam trnce, pa sam se potpuno naježio, a kada sam prošao kroz vrata lavina emocija me pritišće, ne želim plakat, susprežem suze, ali su jednostavno jače od mene. Stajem ispred groba i plačem kao dijete. Sestra mi nakon 3 minute govori, velika je hrabrost tvoja što si ovako pokazao ono što osjećaš. Sjedim pored groba 20 minuta, a suze ne prestaju teći, sreća, tuga i bol su izmiješani, bore se za prevlast, a ja ih sve puštam, puštam da me pobjede. Razmišljam o onome o čemu sam razmišljao dok sam išao prema crkvi, samo dublje. Koliko sam ja dao drugima? Koliko sam puta samo povrijedio nekoga? Koliko sam puta izigrao nečije povjerenje? Koliko puta nisam bio tu za drugoga da dam utjehu, smiraj, ljubav, nadu u bolje danas i sutra? A on jest, on je sve to dao i još više. Spozna čovjek koliko je predan materijalnom, koliko je izgubljen u svijetu, koliko je jadan i mizeran, te traži sreću u površnim stvarima. Spoznao sam svoju izgubljenost u ovom jednom trenutku, u ovom čovjeku zvanom padiri Vjeko od svojih garonja. Predao sam svoje molitve i zagovore, te otišao miran u centar, znajući da me (i moje najmilije) prati njegov zagovor, stoji na Marijanovom Facebooku uz fotografiju ujakovog groba.
Foto: Facebook
