Đakovčaninu njemačko priznanje za hrabrost
Sedamdeset sedmogodišnji Đakovčanin Josip Bušić, koji je svoj 45-godišnji radni vijek proveo u Njemačkoj, dugo će pamtiti rano jutro druge korizmene nedjelje 2014. godine.
Toga se jutra, naime, njegov uobičajeni odlazak na posao na postaji podzemne željeznice u Munchenu pretvorio u pravu dramu.
“Toga sam jutra u uobičajeno vrijeme, petnaestak minuta prije šest sati, čekao vlak, a na stanici sam zatekao mlađeg čovjeka koji je podignutih ruku i leđima okrenut prema zidu stajao nedaleko od mene. Neposredno prije dolaska vlaka mladić se odmakao od zida i došao na sam rub perona te se iznenada strovalio na tračnice…. Ne razmišljajući, skočio sam za njim kako bih mu pomogao.., a on je ležao nepomično…., bez svijesti… .”, prisjeća se Bušić.
Ulazak vlaka u stanicu podzemne željeznice nije ostavljao mogućnost izvlačenja unesrećenog mladića pa je hrabri Đakovčanin njegovo tijelo smjestio između tračnica skočivši kako bi i sam izbjegao nalet vlaka.
“Nisam imao dugog izbora, nego sam tijelo čovjeka morao ostaviti između šina kako ga vlak ne bi pregazio… , a i sam sam skočio u stranu i tako smo se obojica spasili…. Toga se trenutka ništa nije znalo, a nakon što sam ispuzao ispod vlaka i vlakovođi, a to je bila žena, objasnio što se dogodilo te upozorio da je ispod vlaka još i tijelo mladića….ona je pozvala pomoć, odnosno nadležne službe … kojima sam također to ispričao …”, prepričava Bušić.
Istoga dana, a nakon što je odradio svoje uobičajeno radno vrijeme i s obitelji za ručkom prepričavao događaj, Bušića su kontaktirali njemački novinari od kojih je doznao da je mladić ostao živ.
Dvije godine nakon tog događaja, 15. lipnja ove godine, Bušić je pozvan na svečanost na kojoj mu je predsjednik Vlade Savezne Pokrajine Bavarske Horst Seehofer uručio priznanje za njegov hrabri čin žrtvovanja i spašavanja života.
“Nakon, evo, dvije godine pozvali su me da mi dodijele tu medalju, a ja se samo zahvaljujem Bogu što je čovjek ostao živ, a sve ovo drugo je prošlost….”, skromno priznaje hrabri Đakovčanin.
Tom događaju, koji je odjeknuo ne samo među Hrvatima u Bavarskoj, nego i šire, bio je nazočan i hrvatski konzul, navodi Bušić koji je ostao u kontaktu s mladićem kojega je spasio.
“Poslije se taj čovjek interesirao za mene i mi smo se sastali, on je bio toliko zahvalan…. , to je mlađi čovjek, Slovak…, nema obitelji, ali toliko je bio zahvalan…., plakao je kad smo se sastali…i zahvalio mi…… , a ja samo kažem ovo, i to uvijek ponavljam, hvala Bogu koji mi je dao to….Ljudi mi govore da sam bio lud što sam to napravio, mogao sam poginuti…., a ja kažem hvala Bogu pa se to dogodilo da i mi nekoga možemo spasiti…”, zaključuje svoje prisjećanje na taj događaj naš hrabri sugrađanin Josip Bušić.
