Kolumna Marije Hes – LIPANJ
LIPANJ
Iako su one velike lipe u Pavićevoj ulici posječene, još uvijek ih u gradu ima taman dovoljno da nas s vremena na vrijeme iznenadi njihov blagi miris, pa onda zastanemo kako bi ga udahnuli i na trenutak samo proživjeli neka sjećanja koja mirisi u nama bude. Vjerujem da nema onoga kome se barem jednom u životu nije dogodilo da ga je neki miris, bio on intenzivan ili pak jedva primjetan vratio u neko vrijeme i na neko mjesto na koje je gotovo potpuno zaboravio, a onda udahnuvši ga kao čarolijom ponovno bi sve oživjelo i sjetili bi se ne samo mjesta, već i razgovora, sitnih detalja prostora i što je najljepše ljudi od kojih neki možda više i nisu među nama, a u sjećanju žive i glasom i stasom i svime onime zbog čega su nam bili važni. Meni se to često dogodi, pa sam se tako samo prije neki dan kad su moja djeca iz znatiželje tražila da im se upali stara petrolejka, vratila u dane djetinjstva kod moje prabake, gdje sam svake večeri odlazila s bakom, jer njih dvije, mama i kći uvijek bi imale nekog svog razgovora koji nisam razumjela em što je bio za odrasle, em što su pričale rusinski, ali iz nekog razloga uvijek iznova sam uživala biti u njihovu društvu. Miris te pertolejke ne samo da me vratio u onu sobu, u kojoj mi tada on i nije bio bogzna što, već sam u djeliću sekunde mogla čuti pucketanje vatre u peći, njenu toplinu što sada kao da miris samo dodatno pojačava i ono najčarobnije, pod prstima sam ponovno mogla osjetiti mekoću lica moje prabake koje sam naprosto obožavala doticati. Najzanimljivije kod ovog fenomena, je što nikada ne znamo koji će miris potaknuti sjećanje na određeni događaj, pa tako ga jako teško možemo potaknuti namjerno, ali kad se on jednom dogodi nema te sile koja bujicu sjećanja može zaustaviti. Upravo tako miris lipe koji me je neki dan samo okrznuo, dok sam u gomili obaveza što dječjih, što svojih pokušavala stići na svaku od njih, vratio me u dane kada sam i sama bila dijete. Kad sam poskakujući s noge na nogu posljednjeg dana škole išla kući i to bez torbe na leđima, jer imali smo samo veselicu, u ruci noseći ostatke gozbe koje valjda nisam uspjela pojesti, veseleći se samo tom osjećaju sreće, koji je tada bio sveprisutan. Nisam tada bila svjesna ni mirisa lipe, ni dugog toplog ljeta koje će uslijediti, ni beskonačnih dana igre u kojima vrijeme nije bilo baš nikakvo mjerilo, jer nikuda mi se nije žurilo i sutra nije postojalo, samo danas i ovdje. To me ujedno i navelo na razmišljanje koliko su se vremena promijenila i koliko smo postali opterećeni vremenom. Koliko smo postali robovi vremena i sata, a što je najgore u kolikoj mjeri istome robuju i naša djeca. Koliko se razlikuje moj dan onda od njihovog sada i koliko sam nesretna svaki puta kad im u pola ručka moram reći da požure s jelom, jer će negdje zakasniti. Pokušam se tada sjetiti jesam li i sama nekada proživljavala isto, jeli bilo dana kad sam morala trčati u školu s punim ustima, a napola praznog tanjura i zanimljivo jedinog trčanja kojeg se mogu sjetiti je ono iz škole, da se čim prije mogu još malo igrati. Pitam se hoće li moje dijete danas sutra kad osjeti miris lipe sjetiti se trčanja u školu ili ipak onog iz škole, hoće li uopće prepoznati taj miris ili je to samo miris iz mog djetinjstva. Ne znam. No jedno znam, mirisi i onda i sada stvaraju sjećanja. Koji točno mirisi i kakva sjećanja će prizvati ne možemo ni naslutiti, ali ono što možemo je kad ih osjetimo zastati na trenutak i dozvoliti si da nas cijele prožmu, da se podsjetimo vremena u kojem je nastao djelić onoga što danas jesmo i da to podijelimo s ljudima oko sebe, posebno sa svojom djecom, jer nikada ne znate koji će ih miris, jednoga dana podsjetiti na vas i koliko će zbog njega biti sretni. Evo uz mirise lipe, jagoda, trešanja i onog opojnog u večernjim satima jasmina pozdravljam vas do nekog budućeg javljanja. Do tada vam svima želim dugo toplo ljeto, puno ljubavi i sreće i svako dobro.
