Friend Links

  • Cheap NFL Jerseys
  • China Wholesale Jerseys Online
  • 50 godina siromaštva, čistoće i poslušnosti

    Četrnaest sestara svetog Križa u subotu će na misnom slavlju u 10 sati u samostanskoj crkvi obnoviti svoje zavjete i time će obilježiti svoj zlatni jubilej, odnosno 50 godina života po redovničkim zavjetima. Među njima je i sestra Mladena Španjević, rodom iz Đurđanaca, koju smo zamolili za kraći razgovor o tome kako je proteklo tih 50 godina.
    – Proteklo je tako brzo…, ono što se kaže proletjelo, ali hvala dragom Bogu na svim danima i svim godinama i svaka od nas 14 s radošću se sjeća onih naših prvih zavjeta, naše mladosti i naših prvih koraka i zahvalne smo dragom Bogu do neba što nas je podržao, uzdržao i što smo ustrajale i mogu reći da osjećamo danas veliku radost i mir u srcu, jednu ogromnu, veliku sreću…. što smo išli tim putem, što smo taj put izabrale…. i sve što je u životu proteklo osjećamo da je bila božja ruka nad nama, božji blagoslov i sve ono što smo uradile smatramo da je bilo onako nekako po božjem. Zahvalni smo i našim poglavarima, a ako smijem reći i to, imali smo sreću pa su nas odveli na Tijelovo u Aljmaš tako da smo se i Majci Božjoj zahvalili što nas je u životu pratila i zagovarala i koja je bila naša moćna zagovornica na tom našem svetom pozivu. Možete zamisliti kako smo se nas 14 s radošću pridružile pjesmi “Te Deum” i zapjevale zahvalu dragom Bogu.

    sestra Mladena zlatni jubilej obnova zavjeta – Pod kojim zavjetima ste proveli tih 50 godina?
    – Siromaštvo, čistoća i poslušnost…i biti uklopljen u zajednicu. Zajednica nas nosi, mi zajednici pridonosimo, mi, svaka pojedina svojim životom i svojim sudjelovanjem zajednicu izgrađujemo, a zajednica nam je davala i snagu i čvrstoću i tu ustrajnost koja ovisi o zajednici. Naša redovnička zajednica je nešto prekrasno, ima toliko predivnih trenutaka u zajednici, naše zajedničke molitve, druženja, naši zajednički objedi … sve je to nešto prekrasno… Ima i teškoća u zajednici, normalno da ima, ali to se tako prebrodi s pomoću Božjom ako si ustrajan u molitvi, ako svoju zajednicu voliš i sve to onda tako lijepo prođe da se samo pitaš “Bože moj, kako je to bilo divno…”

    – Što ste konkretno radili svih tih 50 godina?
    – Ja sam radila u bolnici i već na dan prvih zavjeta časna majka nam je pročitala gdje ćemo ići, a mene i još dvije sestre je pročitala da idemo u Prištinu i tamo sam bila 4 godine, a onda sam prešla u Vukovar i tu sam bila 20 godina, cijelo vrijeme rata i te sve strahote sam proživjela i mogu reći da sam se divila našoj mladosti kad sam ih gledala s kojim su oduševljenjem branili našu domovinu. Sjećam sa da su neki roditelji pokušavali spasiti svoje sinove mlađe od 18 godina no oni nisu željeli otići iz Vukovara, željeli su ostati braniti Vukovar…. i takvi su ubijeni na Ovčari .. Zanos tih ljudi je bio takav da bi došli u bolnicu samo previti ranu i odmah se vraćali u borbu… Molili smo se za njih, molili smo se da čista srca pred Boga dođemo, da se oslobodimo svake mržnje i u te naše molitve uključili smo sve pa čak i neprijatelje da im se Bog smiluje da se obrate i nismo im željeli zlo….

    – Kada vam je bilo najteže u tih 50 godina …?
    – Pa, možda upravo to vrijeme rata u Vukovaru…, nisi znao hoće li te granata pogoditi, hoćeš li ostati bogalj, … užasni strahovi su bili… svaki korak, a ne znaš što će ti se dogoditi….pa i ono gledanje svih tih strahota drugih…. ranjenih .. bez nogu…, stomaka…. toga sam se nagledala…. . ali, opet me tješilo kad bi se sjetila da se moje sestre za mene mole…. To je bila jedna velika utjeha… , podrška u srcu ..Znam, moje susestre za mene jako, jako mole….

    – Možete li reći da ste živjeli potpuno ispunjenim životom?
    – Mogu, jesam, jesam…. i stvarno zahvaljujem Bogu za svaki sat i svaku minutu provedenu u samostanu jer sam još kao dijete poželjela ići u samostan…., a to je bilo ono vrijeme kada su iz škole odnijeli križ, kad su nam zabranili da reknemo “Hvaljen Isus” nego smo morali reći “zdravo” i ja sam otvoreno i pred svima rekla da želim biti časna sestra…. i sa 16 godina sam ušla u samostan 1956. godine.

    s.Mladena – Bojite li se smrti?
    – Čujte, možda bi bilo preuzetno reći e, ne bojim se…. pa tko sam ja da se ne bojim, ali s velikim pouzdanjem u dragoga Boga i predana u njegove ruke to je to…. ,a u godinama sam kada se to očekuje…. i ja sam predana, kako dragi Bog hoće i u koje vrijeme hoće i neka bude kako dragi Bog hoće…

    – Što Vas je nosilo kroz život svih ovih godina, neka misao vodilja…?
    – Pa, mogla bih ovako reći – “Bog je velik i taj oslonac na Boga eto, to me je nosilo.., to je bilo ono i u zajednici i kroz život … Bog je djelovao u meni, po meni i preko mene i on mi je dao snage kada je trebalo nešto i podnijeti, nešto oprostiti, zašutjeti nekada, nekada se malo i poniziti…, Božja milost i ništa drugo.

    Komentirajte

    Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

    Blog