Friend Links

  • Cheap NFL Jerseys
  • China Wholesale Jerseys Online
  • Kolumna Marije Hes – ČEKAONA

    Čekanje je aktivnost koju svi mi provodimo baš svakoga dana, a iako se naizgled čini vrlo pasivna, nekako sam potpuno sigurna kada bi kojim slučajem izmjerili koliko je energije potrebno za tu aktivnost rezultat bi ponekad premašio i onu količinu energije potrebnu za recimo jednu dobru utrku.

    U civiliziranom društvu u kakvom živimo, postoji nešto što se zove bonton i kada bi se svi pridržavali pravila kakva bonton nalaže, čekanje nikome ne bi predstavljalo problem, jer svatko tko iole zna računati, točno može izračunati kada će s obzirom na broj ljudi ispred sebe bilo u banci, pošti ili kod liječnika, doći na red, no budući da mnogi još uvijek misle kako je bonton nešto za jesti, čekanje često izludi i one najstrpljivije.

    Čekanje na blagajnama veletrgovina, koje se svakako trude čekanje skratiti na minimum nešto je što svakodnevno proživljavamo i na što smo već postali imuni, jednako kao i ono na semaforu ili razno raznim šalterima koje smo htjeli ne htjeli povremeno prisiljeni posjetiti, ali ono što čini se svima najteže pada je čekanje u liječničkim čekaonicama. Tamo atmosfera upravo zbog onih kojima bi dobro došla lekcija bontona ponekad zna narasti do takvog usijanja, da se i zdrav čovjek razboli.

    Odlazak liječniku nikako ne može biti spontana odluka, recimo na poslu se sjetite da je prošlo godinu dana od nekog redovnog pregleda i da bi se sada trebali naručiti za novi i vi fino nakon posla kod svog liječnika po uputnicu. A ne, prvo se morate podsjetiti naravno ako ih ne obilazite često kojim danom rade prijepodne, a kojim poslijepodne, onda ako ste sreće pa upravo toga dana radi poslijepodne, smišljate kako čim prije odnijeti knjižicu u onu kutiju u čekaoni jer nakon tri, dok vi s posla dođete, čekaona će biti krcata, a taman tu negdje je i pauza, jer ordinacija radi od jedan, što će reći da bi bilo dobro da ste knjižicu ostavili još jutros prije posla, ali za to je sad puno prekasno. Sa posla ne možete nikako, tako da vam ostaje još jedino nadati se da dok vi stignete tog dana neće biti gužve.

    Ulazite u čekaonu držeći fige samima sebi, uf dobro je mislite si kad vidite samo četiri pet ljudi koji čekaju ispred vas. Ako bude sreće vi ste gotovi do pauze. Prvi završava za par minuta, to je taj dan, već smišljate kavu za to popodne s uputnicom u džepu naravno.

    Drugi je malo zašteko, ali i on je već vani, još samo četvero i vi ste na redu. Ulazi neka djevojka poslužuje se kartonom koji ju čeka na hrpi iza kutije s knjižicama koju tek tada ugledate, a na njoj popriličan štos. A dobro neće valjda baš svi ovaj tren doći tješite se znajući da ste mogli i sami biti među njima da ste se samo jutros sjetili ostaviti knjižicu. Ovako sestra vašu još nije ni uzela iz kutije, a ne da vam je uručila karton. Taman kad je izašao i šesti pacijent koji je bio ispred vas, a hrpa kartona se istopila, pa sad pacijenata ispred vas ima još toliko sestra napokon izlazi van s vašim u rukama, ali iz ordinacije se širi fina aroma tek skuhane kave i vi polako shvatite da počinje pauza. Tu prestaje i svaka nada da ćete popiti i vi svoju kavu, pa u znak protesta odete prošetati pet minuta po parku, a ostatak pauze provedete skrušeno sjedeći na svome mjestu žvačući tvrdu kiflu koja vam je ujedno i prvi obrok toga dana. Samo što je pauza prošla i sve se opet zahuktalo ulazi neka gospođa, jedva hoda, puše kao da je trčala tri kruga po parku i uzdiše kako joj nije dobro. Svi se u čekaoni bez puno razmišljanja naravno slože da žena ide preko reda, jer ne želi ju nitko na duši, pa kad uđe samo kratko prokomentiraju, ne daj Bože nikome. Onda iza nje uđe još jedna, bez da je i pozdravila, čvrsto držeći torbicu pod miškom, podboči štok ramenom i zaledi pogled u nešto neodređeno. Ne gledajući nikoga mislila je valjda da je i sama nevidljiva, pa na doktoričin: „ Slijedećiiiii…“, uleti unutra bez da je trepnula.

    Tu su na noge skočili i žena koja je tek došla, a bome i čovjek koji također čeka od tri sata samo za jednu uputnicu, jer ako ju ne dobije danas gubi red na pregled za koji se čeka i po nekoliko mjeseci i napetost se počinje rezati nožem.

    Napokon kad dođe vaš red ugledate gospođu koju su svi zbog teška propustili kako sad gotovo leprša od lakoće, i mislite si kako su Bogu hvala izmislili lijek za momentalno ozdravljenje, a ona što je onako bez imalo stida ušla prije svih, izašla je i prije vas i prije drugih. Je da je ispraćena povicima nervoznih ljudi, ali ona je svoje obavila i nestala.

    S uputnicom u ruci gladni i izmoždeni idete kući. Iako je vani već mrak, vi još morate u trgovinu, a do tamo tri semafora, na sva tri crveno, na blagajni ispred vas red, što znači još malo čekanja, a ista ona gospođa ledenog pogleda, sad ljubazno pita gospodina ispred vas da ju propusti, jer « jako» žuri. Pogledi vam se susretnu i znate da ona zna, da vi znate ali što se može. To ionako znate samo vi i ona, pa praviti scenu i od sebe luđaka nema smisla, a kako se kaže dobar i lud su braća, pa bez riječi sačekate još malo. Tješi vas samo pomisao da ćete se do godine kad vam opet zatreba uputnica za istu moći naručiti internetom, ako i za to ne budemo morali pričekati još samo koju godinicu.

    Evo, sa željom da ćete ovih dana što manje provesti u prisilnom leru lijepo vas pozdravljam i želim svako dobro.

    Komentirajte

    Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

    Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

    Blog