Friend Links

  • Cheap NFL Jerseys
  • China Wholesale Jerseys Online
  • Kolumna Marije Hes – MICA

    Božić i božićni blagdani svakim danom sve su bliži, a da bi nam uvijek ostali u lijepom sjećanju potrebno se malo unaprijed pripremiti. Istina.  No koji puta kad već unaprijed imamo smišljeno sve, ničim izazvano nešto nam pomrsi račune i stvari više ne idu onako kako smo zamislili, a ovako to nekako krene.

    Subota ujutro vrijeme sunčano i taman, kao stvoreno za zbigecati sebe i djecu, pa poći do grada gdje su i sve one koje iole drže do sebe, naravno pravac na špicu kako bi pokazale najnoviji komad pomno biranih krpica. Ni preskup ( osim što zbog njega neće narednih nekoliko mjeseci imati ni za tijesto, pa će ga mijesiti doma, jer domaće je zdravije, zar ne?), ni prejeftin, jer onda nije reprezentativna, pa bi se opet moglo dogoditi baš kao i milijun puta do tada, da kolegica s posla koju tamo, al baš uvijek kao slučajno sretne, njoj pod nos podvuče svoje nove traperice, al bome i dječje tenisice koje su kako kaže izašle tek u katalogu za narednu sezonu, al ona ima sestričnu u Njemačkoj, pa ih je eto preko veze već nabavila. Pri tome naravno obje mašu više-manje uredno manikiranim rukama kako bi ih primijetili i drugi tamošnji „slučajni“ prolaznici, a djecu okreću čas u jednom, čas u drugom smjeru kao da su na nekakvom sajmu, pa će ako ih dobro izreklamiraju za njih dobiti veću cijenu ( u ovom slučaju veće priznanje, za trud, jer ruku na srce, nije baš jednostavno već u deset sati ujutro biti skockan i namirisan, a kraj sebe imati isto tako sređenu djecu i k tome se naravno pretvarati kako je sve to naravna stvar). Tako se i naša nazovimo ju Mica jedno jutro skockala, pa zajedno sa svoje troje dječice zaputila, a gdje dalje nego na špicu. Taman si je priskrbila jednu od onih torbi koje furaju naravno sve one koje iole drže do sebe, a djeci je za novu školsku godinu kupila svakome po jedan par „ the tenisica „ ravno iz Njemačke, jer i ona si je pronašla neku vezu tamo ( neće njoj brisat nos jedna dotepenka), pa ušla u svoj friško oprani auto, koji je jučer poslijepodne ribala sama, jer ne možeš i ovce i novce, što će reći ili torbica ili autopraonica i pravac u grad. Negdje na pola puta kada je u glavi već imala dobro razrađene govore na svaku od mogućih tema, kada je šminka koju je „samo ovlaš“ povukla već lijepo prianjala na licu, a sunčane naočale se činile kao da su tamo ponikle, naša Mica osjeti strašan smrad u autu.

    – Djeco šta to tako smrdi – upita misleći kako je netko bio malčice nepristojan, al od cike, vriske i galame nitko ju nije čuo, pa ona onda u sigurnosti dobro zatvorenih prozora drekne ( tako da joj se namješteni osmjeh ne pomakne ni milimetra ), a oni se u trenutku pretvore u voštane figure i ne znaju koji je odgovor pravi, pa gledajući jedni u druge samo sliježu ramenima.

    – Nešto smrdi, razumijete, pitam vas što – ponovi sada malo smirenije, a najmlađi nazovimo ga Miško tada ju pogleda naherene glave i podigne svoju novu tenisicu, na kojoj je visila ni više ni manje nego pseća kakica.

    Ne vjerujući svojim očima Mica se istog trena ukopa na mjestu, krene duboko udahnuti ali se zbog smrada u autu predomisli, tada otvori prozor, pa tek onda upali žmigavac, jer su joj sada već trubili svi koji su se iza nje našli, pa još jednom baci pogled na stražnje sjedalo. Djeca razrogačeno gledaju u nju a ona sijeva očima čas u tenisicu čas u tapacirung, pa na autosjedalicu koji su sada već bili dobrano izmuljani.

    U sebi skine sve čega se sjetila nabrojati, pa još jednom razmotri mogućnost odlaska tamo gdje je pošla, ali kad joj se pred očima ukaza slika kolegice koja skenira tenisice kako bi ih mogla i svojoj djeci naručiti, a onda k tome još ju poželi i u ruku uzeti Mica se brzo predomisli, jer znala je da ovu kakicu ne mogu zakamuflirati ni najbolje vlažne maramice, pa okrene kući.

    Razjarena i ljuta najblaže rečeno stigla je pred kuću, pronašla mjesto nereda, ali ne i počinitelja, pa ljuta ko ris djeci odmah naredi da se skinu, jer pranje jednih novih novcatih tenisica bilo joj je dovoljno. Svoje je tek jučer uredno manikirane nokte uvukla u jedne od onih gumenih rukavica s perjem na zapešću, uzela jedno od najnovijih sredstava za čišćenje koje naravno odmah i dezinficira, pa prionula na posao.

    Sa želucem u grlu skidala je sloj po sloj smrdljive mase i u sebi proklinjala zlu sudbinu, no slikanje po gradu za danas je prošla stvar, a jedino što ju je još malo brinulo bilo je što tenisice, a ni torba do sljedeće subote više neće biti tako nove, ali za to će se već nekako pobrinuti mislila je. No već sutradan dogodilo se ono čega se i pribojavala.

    Naime, na putu do škole kolegica koju je jučer trebala sresti, a zbog znamo čega već nije, danas ima gotovo identičnu torbu, kao i ona, djeci je kupila najnoviji model čizama (jer tenisice je nabavila već ranije), a k tome je još svojih troje mališana ponovila i u nove jaknice i to sve jučer (nakon što su se trebale sresti, a Micine tenisice biti glavne).

    Htjela ne htjela Mica je ovo morala podnijeti stoički, do kuće smišljati kako sada i sama nabaviti nove čizme i jaknice, jer love više baš i nema (osim ako potroši onaj štek koji je obitelj marljivo slagala zadnjih nekoliko mjeseci, a vrati ga već na slijedećoj plaći (moš mislit)). I proći će još puno vremena dok Mica shvati kako u toj igri potroši i sebe i novce, a zadovoljna nikad ne bude i kako sreća čuči i čeka u nečem skroz jednostavnom no kao takvo našoj Mici još uvijek neprimjetnom i nepoznatom. U nadi da svoju sreću ne zaobilazite privučeni nekim lažnim sjajem samo njenog privida, već ju zgrabite u svakom trenutku ma u kako malenom obliku bila lijepo vas pozdravljam i želim svako dobro, a ako vam se ponekada i učini da je kod susjeda trava zelenija, budite sigurni da se i njemu to isto čini kada pogleda sa svog prozora…

    Komentirajte

    Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

    Blog