Đakovčanka na 800 km dugom hodočašću

Mile Ljubičić na 26. kolovoza 2015.

Među dvjesto tisuća ljudi koji godišnje prijeđu Put svetog Jakova, odnosno više od 800 kilometara hodočašća Camino de Santiago, ove je godine bila i Đakovčanka Katarina Gulaš kojoj su za taj pothvat bila potrebna 32 dana.
Osim hodočasnika koji iz vjerskih, odnosno duhovnih razloga pješice krenu na taj put, tu je i veliki broj turista, a to je izazov i za mnoge rekreativce, sportaše, bicikliste, ali i druge osobe željne izazova.
“Zajedničko svima, odnosno ono što svakoga drži je jedan duh, energija koja prožima sve one koji su na tom putu, pozitiva koja drži čak i one koji su šepali zbog žuljeva, koji su ozlijeđeni, ali svi s osmjehom jedni drugima žele uspješno hodočašće… Nema mrgudnih, mrzovoljnih…. i to je jedno prekrasno iskustvo koje sam doživjela”, prisjeća se Katarina.
Razloga za ovakav pothvat je više, priznaje Katarina, ali najvažniji je da je, kako kaže, željela živjeti jednostavno.

SAMSUNG

“Uspjela sam ostaviti svu prošlost iza sebe i prestala sam planirati budućnost, ja sam tamo bila duhom, u trenutku, to je ono što nisam očekivala da će mi se dogoditi i to mi je u tom trenutku bilo najveće bogatstvo”, kaže Katarina koja je još pod dojmom tog hodočašća.
Za Katarinu je, kako naglašava, najstresniji dio puta bio ulazak u Santiago zbog gužve koja joj je poremetila dotadašnji mir i tišinu hodočašća u čemu je, kako tvrdi, uživala prethodnih dana. “Razlog totalne gužve i kaosa tih posljednjih sto kilometara, odnosno 200 km za bicikliste, je taj što je to uvjet za dobivanje “hodočasničke diplome”, a takvi “turistički”sudionici hodočašća poremete mir i tišinu onima koji su prethodnih tridesetak dana bili sami”, pojašnjava Katarina.

Katarina je na putu upoznala brojne hodočasnike, a posebno pamti jednu mladu ženu iz Hrvatske i njezina desetogodišnjeg sina koji su joj postali “camino, odnosno hodočasnička obitelj”.
Iako se, kako također priznaje, tijekom pješačenja u miru i tišini, pribojavila burnih reakcija, misli, promišljanja i razmišljnja, kaže da je ostala potpuno mirna.

SAMSUNG

“Ja sam tamo bila potpuno mirna i moje misli su bile totalno u trenutku, nisam promišljala o prošlosti, o postupcima u životu, nisam analizirala, a to je upravo ono što ljudi čine, a ja sam jednostavno bila tamo i SAMO BILA i meni je to bilo izvanredno iskustvo. Misli su se bazirali na ono najosnovnije, iako razgovora je bilo razno raznih, s mnogo ljudi se susretnete i pričate i o smislu života, i o Bogu i o vjeri, religiji, o duhovnosti…. o svemu…, međutim, ja sam imala potrebu čak ni ne pričati, nego samo BITI…i to mi je uspjelo i jako sam sretna zbog toga…nisam se opterećivala, nego sam baš uživala….”, zaključuje đakovačka hodočasnica.
Iako joj je ta duhovna strana hodočašća bila važnija od vjerske, ipak pamti dva posebna trenutka. Prvi je kada je s prijateljicom iz Njemačke i prijateljem iz Francuske ušla u jednu kapelicu i kada je imala “snažnu potrebu zapjevati”, a zapjevala je “Kakav prijatelj je Isus”. Drugi tenutak koji će, kako kaže, također pamtiti, je blagoslov hodočasnika, što se jako često događa u raznim mjestima, a pri jednom takvom se rasplakala.

SAMSUNG

“Mene je nešto taklo, nešto se dogodilo, ja to ne mogu opisati. Nisam bila ni tužna, ni razočarana, ni bijesna, čak ni presretna, … samo je krenulo…., to je bila jedna emocija koja je mene u tom trenutku prožela…”, prisjeća se Katarina svojih najupečatljivijih trenutaka.
Osim tog iskustva, Katarina pamti i mirise koje je ponijela s hodočašća Camino de Santiago.

“Miris borovice, eukaliptusa, miris kiše i tupi zvuk vjetrenjača koje paraju zrakom, ali je tako ugodan i to ću pamtiti cijeli život….”, dodaje Katarina sumirajući svoje dojmove s puta “Camino de Santiago”.

Foto: Katarina Gulaš i RĐ