Unazad nekoliko godina sve je veći broj Đakovčana koji upisuju željene fakultete u susjednoj Bosni i Hercegovini, a sve ih je više i na mostarskom Sveučilištu, gdje ih je, kako se pretpostavlja, nekoliko desetaka.
Za upis na mostarsko Sveučilište nisu presudni rezultati državne mature, nego rezultati prijemnog ispita i to je, kako ističe većina njih, najpresudnije.
“Državna matura mi je bila obvezna i odigrala je veliku ulogu, jer sam zbog spleta okolnosti išla na jesenski rok, a kako tada nije bilo mjesta u Hrvatskoj završila sam u Mostaru,” navodi Antonija Krnić, studentica Filozofskog fakulteta u Mostaru.
Karlo Rechner, student 3. godine mostarskog Medicinskog fakulteta, ističe da mu je bilo najvažnije upisati studij medicine, bez obzira gdje, a kako su rezultati prijemnog u Mostaru stigli prije onih u Hrvatskoj, nije dvojio, kako kaže, ni sekunde treba li potvrditi upis u Mostaru ili čekati rezultate hrvatskih fakulteta.
Zbog svoje oduke o odlasku u Mostar nisu požalili, već naprotiv, jako su zadovoljni organizacijom studija, odnosom profesora i ostalog osoblja prema studentima.
Na pitanje o podcjenjivanju BIH-diploma od nekih u Hrvatskoj, đakovački Mostarci kažu da je to posljedica neupućenosti.
“Dok traje nastava nama kroz amfiteatar prodefiliraju najjači ljudi u područjima koja tada slušamo, uzet ću primjer kolegija fiziologije koji sam slušao na drugoj godini. Kolegij je trajao 2 mjeseca, a nama su predavali pročelnik iz Splita, predavač iz Zagreba te pročelnice katedre iz Sarajeva i Osijeka, Niti jedan medicinski fakultet u regiji ne može se pohvaliti takvim načinom rada,” ističe Karlo.
“Bespredmetno je upuštati se u rasprave s ljudima koji podcjenjuju, jer su na Medicinskom fakultetu osigurani najbolji od najboljih predavača iz regije”, dodaje Karlo.
Sličnog je razmišljanja i Antonija kada govori o svom studiju hrvatskog jezika i književnosti.
Đakovčani koji studiraju u Mostaru karakteriziraju taj grad kao sredinu koju čine pristupačni i srdačni ljudi. Istodobno, svjesni su “škakljive” situacije u međunacionalnim odnosima što ponekad dovodi do tenzija, posebno kada su u pitanju sportska ili druga natjecanja. Do sada nije zabilježen slučaj da su đakovački studenti u Mostaru imali bilo kakvih neugodnih iskustava.
Mala đakovačka “kolonija” u Mostaru nastoji održavati međusobne odnose, kako bi pomagali jedni drugima, posebno u snalaženju onima koji se tek upišu na studij. Starije kolege pomažu mlađima kako bi se lakše snašli na fakultetu, pronašli smještaj za stanovanje te upoznali grad i ljude.
Svoju budućnost đakovački studenti u Mostaru ipak ne vide u tom gradu.
“Ne vidim se u Mostaru, vraćam se doma u Đakovo čim završim fakultet, a onda gdje me put odvede…” – kaže Antonija.
Tekst i foto: Andrea Pešut