Miro Gavran: „Mene sve ovo što se događa na početku XXI. stoljeća neodoljivo podsjeća na I. stoljeće”
Danas je u Središnjoj nadbiskupijskoj i fakultetskoj knjižnici nastavljen međunarodni znanstveni simpozij u povodu 150 godina Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije, najstarijega vjerskoga časopisa na hrvatskom jeziku koji izlazi u kontinuitetu od 1873. godine, kada ga je pokrenuo đakovački biskup Josip Juraj Strossmayer.
Nakon cjelodnevnih izlaganja program obilježavanja 150. obljetnice Vjesnika završit će svečanom akademijom koja počinje u 19 sati.
Jedan od izlagača na skupu bio je i Miro Gavran, predsjednik Matice hrvatske, najprevođeniji i najizvođeniji hrvatski dramatičar, koji je bio gost i u našem programu.
„Jučer sam i ja nešto malo govorio o uređivanju časopisa, ali mi je bilo draže čuti druge ljudi koji su, govoreći o Vjesniku kroz ovih 150 godina, u biti dali društveni kontekst jako, jako dobar pa smo malo bolje doživjeli i Vjesnik i situaciju u Hrvatskoj kroz proteklih 150 godina”, kazao je Gavran.
„Bilo je i teških trenutaka, ali kada je neki vjesnik s jasnom vizijom i misijom, onda on uspije opstati i bilo je lijepo slušati kako se u nekim teškim trenucima nije dao Vjesnik izbaciti iz kolotečine onoga što mu je bila i misija i vizija, što se kaže, i bilo je zanimljivih stvari koje su govorili ljudi koji se bave i poviješću, pa i jezikoslovljem …, tako da svi koji su došli i poslušali jučer i danas imali su što i naučiti”, sublimirao je svoje dojmove Gavran.
„Na takvim skupovima poželjno je čuti i različita razmišljanja jer ako promatramo i povijest Europe u zadnjih 150, 200 godina, sve je to u dinamičkim procesima, ali zato je važno da se one pozitivne svari brane na pravi način i da postoji mogućnost nekog dobrog dijaloga, sučeljavanja stajališta, ali sučeljavanja stajališta kod ljudi koji žele čuti drugoga i drugu argumentaciju. Ja volim ove stvari koje dugo traju. Evo, Matica hrvatska traje 180 godina, Vjesnik Đakovačko-osječke nadbiskupije 150 godina i onda kada u protoku vremena osvrnemo se na te neke stvari, onda tek vidimo što to znači neki kontinuitet, što znači da imamo nešto što se može nazvati našom tradicijom i uporištem”, kazao je.
Na tom tragu Gavran aktualni duhovni trenutak u Hrvatskoj ocjenjuje, kako kaže, „i pozitivno i negativno”.
„Ja toliko ljudi susrećem koji su iznimno skloni saslušati i poslušati druge i ljude koji su isključivi. Ova nekakva nova vremena koje su donijele možda malo i nove tehnologije možemo primijetiti da potiču brže izricanje misli prije nego što se, kako se kaže, „ispeci pa reci”. Sada se rekne, a da se ne ispeče kako treba i to je, kažem, posljedica i novih medija. Prije ste vi, ako ste napisali neki tekst, poslali ste ga uredništvu, neki urednik je to pročitao, pa je lektor prošao kroz to, pa ste i vi sami promislili, a danas ljudi sjednu na Facebooku u ponoć ili iza ponoći, vide neki tekst svoga čak prijatelja pa ga negativno iskomentiraju, a možda ujutro kada se probude već ne bi imali takav stil izričaja prema njemu. Međutim, kasno je kada se nešto dogodi, a onda se upuste u nešto što nije polemika nego možda jedno primitivno intelektualno nadigravanje”, zaključuje Gavran sugerirajući da je za zdravu i normalnu atmosferu i duhovno ozračje presudno druženje ljudi uživo. Naveo je kao primjer nekadašnju ideju literarnih klubova po Europi.
„Uvijek je korisno da se ljudi susretnu oči u oči i kada porazgovaraju o onome što ih može i zbližiti, pa i kada imaju različite poglede, onda je to drugačije nego kada se ne vidiš pa se šalju neki komentari koji nisu ni dobronamjerni ni promišljeni”, dodaje Gavran zaključujući svoja razmišljanja odgovorom na pitanje kamo ide suvremeni svijet?
„Kako sam ja u jednom trenutku pisao te romane, to je takozvana biblijska trilogija, ali drugi i treći moji romani „Krstitelj” i „Poncije Pilat” događaju se u prvom stoljeću nove ere u Rimu i na području Judeje, mene sve ovo što se događa na početku XXI. stoljeća neodoljivo podsjeća na I. stoljeće tako da taj paralelizam ne mogu izbjeći i sada kada bismo malo bolje se osvrnuli na prošlost, možda bi neke pouke izvukli da baš ne ponovimo sve ono što je I. stoljeće nove ere odživjelo, odradilo i neka negativna iskustva koje je tadašnje čovječanstvo proživjelo”, zaključio je Gavran.
