Friend Links

  • Cheap NFL Jerseys
  • China Wholesale Jerseys Online
  • “Ma, vrijedilo je…, svi smo mi nekada razočarani, ali … Hrvatska je sada slobodna…”

    „Zašto? Jednostavno, … poriv…, osjetio sam da moram ići, u Vukovaru sam završio jer je to bilo mjesto gdje se mogla braniti država, nisam mogao ići u Zagreb ili u Munchen” – tim je riječima Andrija Grgačević Šokac odgovorio na pitanje zašto je zajedno s još 45 Đakovčana otišao braniti Vukovar.

    Đakovčani su, kako kaže, branili Lužac.

    „Mi smo branili Lužac, većina nas je bila na Lušcu, … a ostali, …Zgrebec Antun je uništio zadnji tenk u Vukovaru i spominje se na više mjesta, ljudi koji su bili s nama znaju, … jednostavno, pokušali smo pružiti sve što smo mogli pružiti….”, s prekidima u govoru prisjeća se tih dana Andrija.

    „Najgore je bilo 20. 11. kada sam morao pušku predati…. ideš, … predaješ pušku, … letargija je uhvatila neka i sad čekaš sudbinu…lako je bilo moguće da mi završimo svi kao oni sa Srebrenice, da pet, šest tisuća ljudi završi na Ovčari kao što je Srebrenica pobijena…To je realnost koja se mogla desiti”, prisjeća se dalje Andrija navodeći da je pad Vukovara dočekao u Obućari.

    „Svi naoružani koji su ostali na tom položaju u Borovu svi smo bili u krugu tvornice, a oko tvornice su bili tenkovi, transporteri, srpska vojska”, kaže dodajući da je u prvih mjesec dana zatočeništva bio u Stajićevu, a ostalih 89 dana u Mitorivici.

    „…Od jutra do navečer galama, tučnjava…., a onda donesu one velike manjirke, dobiješ šniticu kruha jedan Buco sir i deci, dva neke vodurine tople bez šećera, nešto mutno unutra i takva je bila i večera i tako je bilo sve do prelaska u Mitrovicu. Kad smo prešli u Mitrovicu tri obroka smo imali, bilo je drugačije, imali smo grijanje u zatvoru kao i ostali zatvorenici, samo što je njih bilo nekoliko u ćeliji, a nas 114, bili su madraci na podu, ležimo jedni do drugih po noći, a kada dođe jutro, kada se upale svjetla sjediš dolje, ruke na leđa, glava dolje…”, sjećanja su koja još uvijek ne blijede.

    „Nakon zatočeništva stigla je razmjena, vozali su nas autobusima, govorili da nas naši neće…, imali smo i ponudu da se vratimo u Srbiju, e, onda, autobus po autobus primiče se liniji razgraničenja…, vidimo s one strane naše gardiste koji čekaju naš autobus, izlaziš, protrčiš do drugog autobusa, ljudi ti nude sendvič, sok, .. jednostavno srce je puno bilo… Onda smo došli u Našice i čim sam izišao iz autobusa našeg rođaka, on je bio policajac, ..Božo, daj cigaretu jednu, a nakon toga smo s ekipom RTV Đakovo stigli kući, ja u Potnjane, a Ivica Ivaković u Selce Đakovačke”, prepričava čin razmjene Andrija Grgačević.

    Prisjećajući se danas svega toga kaže da je vrijedilo.

    „Kada bi se danas dogodilo tako nešto, opet bi uzeo pušku i opet bi išao,… išao bih, vrijedilo je sve to… Nekada čovjek bude ljut, … svi smo mi nekada razočarani…, ali Hrvatska je sada slobodna, Hrvatska je…, ma, naša je Hrvatska…”, zaključuje Andrija Grgačević koji je svoj nadimak Šokac, kao i dva ranjavanja, zaradio upravo u Vukovaru.

    Za svoj doprinos obrani, o čemu nerado javno govori, dobio je i odličje Red Nikole Šubića Zrinskog.

    1 komentar

    1. Pingback: “Ma, vrijedilo je…, svi smo mi nekada razočarani, ali … Hrvatska je sada slobodna…”

    Komentirajte

    Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

    Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

    Blog