Biskup Bože Radoš o svom imenovanju: “Bio je to osjećaj prožet strahom, nesigurnošću i zbunjenošću”
Zahvalno misno slavlje predvodio je sinoć u đakovačkoj katedrali novi varaždinski biskup monsinjor Bože Radoš koji je potekao iz Đakovačko-osječke nadbiskupije.
U kraćem razgovoru za Radio Đakovo prisjetio se kako je doživio svoje biskupsko imenovanje te što mu znači dolazak u kraj iz kojega je potekao.
– Među svojima je tako da čovjek odmah ozdravi. Došao sam ovdje prehlađen i vraćam se potpuno zdrav. Kad se dođe među svoje, imam osjećaj kao da nisam ni otišao, kad vidim ljude, lica koja tako dobro poznajem, imam osjećaj da sam stalno bio ovdje. Biti među svojima je jedna posebna radost jer vidim ljude koje rado vidim, koje želim vidjeti, koji su mi dragi u životu, koji su me pratili, koje sam ja pratio, tako da je to jedan tako lijepo osjećaj koji daje jednu dodatnu snagu i energiju za život.
– Kako ste doživjeli imenovanje, jeste li se nadali, očekivali i kako ste kroz sve to prošli?
– Mogu reći kao grom iz vedroga neba. Nikako nisam to očekivao, tome se nisam nadao, istinski nikad to sebi nisam ni poželio i imao sam jednu sigurnost da sam rektor Zavoda svetog Jeronima koji ima mandat šest godina. Prije mene uvijek su bili puno više pa sam imao tu sigurnost da će me držati tamo na tome mjestu određeno vrijeme, a kada sam bio imenovan, osjetio sam se i nesiguran nespreman i pitao sam se „Gospodine, kako ću ja to?”. Nikada nisam sebi stavio taj put pred sebe, da sam mogao unaprijed vidjeti nešto što mi daje za pravo da to budem. Pred Bogom onako jednostavno i jasno čovjek se mora predati i kazati „Bože, ako je to tvoja volja, onda ćeš ti dati i snagu. Kako i na koji način, Ti to znaš”. Evo, tako, to zaista nije bio lijep osjećaj, nego osjećaj koji j bio prožet i strahom i nesigurnošću i jednom zbunjenošću”.
– Kako su vas prihvatili u novoj sredini koliko ste uopće znali o toj sredini prije imenovanja?
– Prije imenovanja sam samo jedanput bio u Varaždinu i to prije 16 godina, nikada prije. Svećenike nisam poznavao, neke koji su bili moja generacija ili su bili u Zavodu svetog Jeronima sam poznavao, a to je manji broj. Primili su me stvarno toplo, ljudski, kršćanski, pomalo me je strah kako su me lijepo primili da li ću odgovoriti na njihova očekivanja, drugi su mi kazali da svaki dan se mole za mene. Na ulici susretnem ljude koji ražarena lica ne samo da čestitaju, nego kažu „uz vas smo, tu smo, drago nam je”. Evo, osjećam se tamo da sam kod kuće, kod kuće u onom smislu da je svaka kuća, jasno, božja i naša svećenička kuća, ali da kod vjernika nema stranca i nisam tamo se ni u jednom trenutku osjetio da sam stranac ili ja jednostavno to ne dopuštam da tako bude.
– Kako doživljavate činjenicu da krajevi iz kojih ste potekli daju biskupe?
– Pa, ne znam…, možda je to neko Galilejsko jezero gdje Gospodin poziva.., ne bih to vezao uz to. Vezao bih to uz božju volju, a zašto i kako ja to zaista ne znam. Kako to da je bacio oko na taj duvanjski bazen, odnosno ovaj đakovački – to ne znam, to Njega trebamo pitati, ali neće nam kazati zašto je to tako.
– Mnogi Đakovčani, i oni koji vas nisu poznavali tako dobro, pamte vas kao blagog čovjeka ….?
– Ne znam, daj Bože da je tako. Mislim da je temeljna oznaka Krstova blagost, da ona mora biti pretočena u blagost i svećenika i biskupa, blagosti se mi i vježbamo i rastemo. Vjerujem da me mjesto na kojemu sam bio duhovnik Bogoslovnoga sjemeništa, pa i dodir sa staračkim domom, da me je mijenjao i da to nije moja zasluga, da je zasluga božja i ljudi koji su me okruživali.
bty
bty
bty
bty
