Predsjednik DHK Đuro Vidmarović nezadovoljan materijalnim položajem i medijskom zastupljenošću književnika
Na ovogodišnjim 10. Danima Luke Botića sudjeluje i Đuro Vidmarović, predsjednik Društva hrvatskih književnika, koji se na otvorenju manifestacije obratio sudionicima kritički se osvrnuvši na položaj književnika i kulture u društvu. Naime, nezadovoljan odnosom prema književnicima istaknuo je da je „ulaganje u kulturu ulaganje u budućnost”.
Bio je to povod za kraći razgovor u kojem smo ga zamolili da pojasni tu svoju tvrdnju s obzirom na to da se u javnosti počesto čuju ocjene u kojima se „hrvatsko društvo prikazuje kao kulturno, kao društvo koje drži do kulture i da se mnogi vole podičiti upravo tom konstatacijom”. No, predsjednik DHK otvoreno priznaje da ne misli tako.
– Ne mislim tako. Jedno je dičiti se, a drugo je podržavati kulturu, podržavati, recimo, simetrično, uravnoteženo. Ako mi danas gledamo materijalno, a moramo, koliko se financijskih sredstava odvaja za književnike, a koliko za filmske djelatnike, bez obzira na vrijednost, onda vidimo jednu ogromnu diskrepanciju. Dalje, pogledajte medijsku zastupljenost književnika na državnoj televiziji, javnim glasilima, ona je na recentnoj razini vrlo mala u odnosu na subliteraturu, na javni tretman književnika, pogledajte koliko košta cijena jedne kratice književnog rada – četrdeset, pedeset kuna, a kad vam dođe vodoinstalater čim otvori kvaku košta sto ili dvjesto kuna, dakle, da ne nabrajam tako dalje…. Dakle, jedan cijeli trend odnosa prema kulturnom stvaralaštvu treba promijeniti upravo zbog budućnosti. A, dalje, iz podrške književnosti proizlazi derivirano dalje edukacija, škola od vrtića do fakulteta, stvaranje jednog mentaliteta, navike čitanja, jednog svjetonazora, jedne plemenitosti, jedne ljubavi, sve ono što dobra književnost na taj način ostvaruje i kako mijenja ljude i tako dalje i tako dalje…. S punom odgovornošću kao predsjednik Društva hrvatskih književnika suočavam se s tim problemima. Hvalim ono što valja, ali, dakako, ono što ne valja treba istaći. Evo, Luka Botić je isto jedan primjer. On je dobio još prije 165 godina književnu nagradu, i danas se te književne nagrade na neki način, više ili manje, bagateliziraju. Treba im dati vrijednost koju one objektivno zaslužuju i onaj tko je književno nagrađen mora biti istinski vrijedan, niti se smije kroz književne nagrade stvarati virtualna vrijednost kroz dijela čiji su autori nekome politički po volji.
– Složit ćete se da se danas svatko naziva književnikom i da je danas najlakše izdati knjigu?
– Danas je vrlo lagano izdati knjigu tko ima novaca, ali tko je književnik postoje dva verificirana književna društva. Dakle, kroz njih se verificirate na jednoj profesionalnoj razini i iza vas mora stajati netko odgovoran koji će znati stručno vrednovati književno djelo i koji će onda to djelo dići na razinu estetike. Dakle, službeno nema drugog puta. Drugi put je da možete biti ekscentričan, ali do tada su uvijek amateri. Svi počinju kao amateri i nije to nešto pejorativno, ali književna razina se postiže samo kroz dva književna udruženja.
– Šute li hrvatski književnici na stanje u hrvatskom društvu?
– Nažalost, dio ih šuti, a dio ne šuti, ali kako ćete glasno govoriti ako nemate televiziju, nemate radio, nemate novine. Gdje ćete vriskati? Na Jelačić placu, kod bana Jelačića doći i vriskati …Dakle, šutnja je relativan pojam. Treba se pružiti mogućnost književnicima da progovore s punim uvažavanjem, bez straha, ako se i kritično izjašnjavaju, ali objektivno, da neće snositi posljedice.
