Kurbaša: “Bušićeva smrt je poruka”
Sinoć je u Hrvatskom domu predstavljena knjiga Tihomira Dujmovića “Tko je ubio Zvonka Bušića”. Tekstovi Tihomira Dujmovića poslužili su Robertu Kurbaši za postavljanje na scenu istoimene kazališne predstave. O tome kako je i zašto nastala predstava Kurbaša je pojasnio u kraćem razgovaru uoči đakovačke izvedbe na pozornici đakovačkog kina.
– “Zapravo su kao tekstualna baza uzeti eseji iz knjige Tihomira Dujmovića ” Hrvatska u raljama djece komunizma” gdje se on zapravo u prvom licu obraća svom prijatelju, već pokojnom Zvonku Bušiću. To sam uzeo kao predložak i na osnovu toga gradio jednu dramaturšku strukturu i uzeo neke dijelove iz drugih knjiga i od Julienne Bušić i od samog Zvonka i sklopio jedan kolaž tekstova koji ima jednu dramsku cjelinu, odnosno uvod, zaplet i rasplet. Mislim da smo dobro odgovorili na pitanja tko je Zvonko Bušić, tko je ubio Zvonka Bušića, da i mlade generacije mogu saznati one najosnovnije stvari o tom čovjeku; zašto se borio, koji su to ideali koji su ga tjerali kroz život da postane, prije svega, bolje ljudsko biće, a onda da i njegova domovina ugleda slobodu. To je jedna predivna, prije svega, ljubavna priča. Malo ljudi zna da je Julienne Bušić čekala 32 godine da se Zvonko vrati iz zatvora, a kad se vratio, to je opet jedna druga priča, ne manje tragična, zapravo i tragičnija, ali to su dvoje ljudi koji su se čitav svoj život zalagali za vječne vrednote koje danas u suvremenom svijetu u kojem svi živimo, zapravo, se ne mogu naći, moraju se tražiti povećalom, to je jedna punokrvna antička priča”.
– Knjiga i predstava izazvala je određene kontroverze u društvu koje je i dalje podijeljeno oko tih i takvih tema?
– “Mi na terenu imamo razno razne probleme. Međutim, ne bih rekao da je društvo duboko podijeljeno, mislim da je većina ljudi afirmativna prema ovoj priči. Međutim, razni mediji, neći reći svi, tu priču nipodištavaju i stavljaju je u kontekst nekakvog ustaštva, prevelikog nacionalizma ili ne znam ni ja što. Ovdje se radi o čovjeku koji se na jedan, … hm, originalan, sebi svojstven način, možda ne prikladan u onom budističkom svjetonazoru mira – ahimse – , ajmo to u uslovno reći “nasilnim” putem borio za slobodu, ali zar nisu sve revolucije donekle nasilne. Ja ne opravdavam njegov čin, ja samo izlažem neke činjenice koje su bile u kontekstu tog vremena i u kontekstu ovog vremena kojeg smo svi svjedoci tako da gledatelj sam može zaključiti o kakvoj vrsti se čovjeka radi, gdje je pogriješio, ako je pogriješio, ali neupitno je da je to bio istinski borac za slobodu koji je živio za ideale
-
Suvremenim rječnikom govoreći za neke je Zvonko Bušić obični terorist, a za druge borac slobodu i domoljub? Po toj osnovi se nekako i dijeli suvremeno hrvatsko društvo?
-
Ha, … Ja želim biti optimist, mislim da svi u Hrvatskoj trebamo gledati ljepšu stanu medalje i da se trebamo povesti za onim idealima za koje se Bušić povodio pa makar to u nekim stvarima i značilo isključivost, neću reći nasilje jer ja sam pacifist u duši, ali nekim stvarima treba reći NE. Treba se, mislim, znanstveno utvrditi činjenično stanje i onda na osnovu toga donositi odluke i raditi za boljitak, za budućnost sviju nas. Bušić je bio ispred svova vremena, on je bio predvodnik, njemu nije bilo lako i to je platio svojom slobodom i svojom glavom na koncu konca.
-
I dan danas njegova smrt intrigira?
-
Pa, jako…, mislim…, njegova smrt je poruka, njegova smrt je jedan epitaf koji će dugo ostati u našoj memoriji …
-
Je li bio razočaran?
-
Jako, on se razočarao kad se vratio iz američkih zatvora, kad je napokon ugledao slobodu, on se jako razočarao i neosporno je da je taj boravak toliki dugi niz godina ostavio neke posljedice na njegovo biće. Daleko od toga da je on bio savršeno zdrava osoba, mentalno, psihički…, fizički, ali i dalje je imao tu strast prema domovini i ljubav prema domovini kakvu rijetko viđamo. Tako da da, mislim, ostavilo je to traga i ostavit će svim budućim generacijama ako budemo pričali dovoljno o tome.
