Doc. dr. sc. Marko Vučetić: “Filozofi šute, a novinari ne propituju”

Zanimljivo gostujuće predavanje o politici i dehumaniziranom svijetu održao je sinoć na đakovačkom Katoličkom bogoslovnom fakultetu dr. Marko Vučetić, filozof i saborski zastupnik (Most), docent na Odjelu za filozofiju Sveučilišta u Zadru.
U kraćem razgovoru za Radio Đakovo zanimalo nas je što taj filozof – odnedavno politčar misli o aktualnoj situaciji u Hrvatskoj, kako definira politički svijet i tko je taj politički svijet dehumanizirao u Hrvatskoj?
– Politički svijet u Hrvatskoj je svijet u kojem se ono ljudsko otuđilo u institucijama, u političkim institucijama, a kad govorimo o političkim institucijama mislim od stranačkog pa do recimo onog pseudohumanog jer dehumanizirani svijet je najeklatantniji svoj oblik dobio u tome da nismo u stanju suočiti se sa pravim egzistencijalnim potrebama našeg stanovništva nego im nudimo političku varku, opsjenu i privid vlastite humanosti.
-Koliko je naše društvo svjesno toga, odnosno ona većina o kojoj govorite? S obzirom da na zanimljiv način definirate filozofa, kao onoga tko propituje, što bi trebala biti i pozicija i novinara i novinarstva, što mislite o toj poziciji propitivača, odnosno sumnjičavaca koji nisu baš poželjni niti u jednom sustavu jer uređeni sustav, institucije koje spominjete u predavanju, traže klimoglavce i poslušnike…?
– Filozofi, ako ih promatramo ovako u javnoj sferi onih koji su prisutni, onih koji bi trebali skrbiti o javnim istinama uistinu mogu biti u vezi s novinarima. Novinari i mediji bi trebali propitivati stanje društva i stanje javnosti i samim time i stanje politike. Međutim, Solženjicin je još 1978. godine održao jedan harvardski govor u kojem je postavio pitanje “tko je legitimirao tu četvrtu silu, odnosno medije”, a odgovor je upravo bolno jasan, a to je upravo ova šutljiva većina. Tko god kupuje proizvod koji je baziran ne na propitivanju nego na iznošenju neistinitih sadržaja je legitimirao upravo takvu javnost da imamo novinare koji neće propitivati i da imamo filozofe koji će šutjeti, a onda ćemo i dalje imati dehumanizirani svijet.

– Dokad tako?

– Nisam prorok, ja se nadam da će to biti do onog trenutka dok ne shvatimo da je trenutno od svih institucija i svih politika najbitnija obrazovna politika i obrazovne institucije, da putem odgoja budućih naraštaja, dakle sljedećih petnaest, dvadeset godina, ne prije, ukoliko shvatimo da je stanje čovjeka i čovjekova humanosti stanje popunjenosti u odnosu na šutnju nehumanost onda ćemo imati institucije koje će to propitivati, koje će znati kultivirati stanje pozitivne pobunjenosti i onda bi mogli imati društvo, po mojim procjenama, ne prije nego što nastane jedna generacija dobro reformiranog obrazovnog sustava.

– Je li pojedinac, odnosno građanin, s ovakvim političkim sustavom kakav imamo, u središtu pozornosti tog i takvog sustava?

– Građanin nipošto nije u središtu takvog političkog sustava nego je samoodržanje takvog političkog sustava u središtu tog istog političkog sustava. To je upravo i zbog toga što su sve nama pogubne situacije uvijek kružne situacije jer kada bi građanin bio u središtu i kad bi građanin bio prepoznat i kada bi bilo što usmjereno prema građaninu onda uopće ne bi trebali ulaziti u stanje promišljanja, reformi ili reformiranja politike pa ni obrazovnog sustava. Bojim se da građanin još nije vidljiv i bojim se da građani u Hrvatskoj još uvijek ne znaju što je to građansko društvo, a bojim se, zadnji ovaj strah koji izričem, a to je da smo mi nastali kao država u kojoj nije formirano društvo jer da imamo društvo onda bi imali i drugačije politike i mnoge bolesti od kojih sada bolujemo hrvatsko društvo u nastanku bi bilo prevladano. Ja se nadam da smo društvo u nastanku iako sam prilično siguran da smo društvo koje nije formirano.
– Je li reforma političkog sustava ovo što Šeks, prema nekim najavama, sada predlaže dvostranački sustav?

– To nije reforma nego je to politička želja trenutnih pozicija da prežive i u budućnosti.

– Kako je biti filozof u hrvatskoj politici, u Hrvatskom saboru?

– To je vrlo ugodna i lagodna pozicija zato što pozicija filozofa u Hrvatskom saboru nas dovodi u stanje da promišljamo politike na filozofski način, odnosno, čini mi se da u Hrvatskom saboru tad više djelujem kao sjena političkoga, više kao onaj koji promišlja politiku, ali držim da u stanju u kojem se nalazi sadašnja politika da to uopće nije negativno stanje.

– Ona šutljiva većina bi rekla da je lako filozofirati sa 15.000 kuna mjesečno?

– Da, to je istina i držim da je stanje Hrvatske i hrvatskih intelektualaca takvo da moramo se osjetiti da smo opunomoćeni od većine i da smo opunomoćeni od svojih riješenih egzistencija i političari i intelektualci bi zbog toga trebali djelovati. Tih 15.000 kuna koje ja imam nije 15.000 kuna koje sam zaradio u Saboru nego izvan Sabora, a držim da zbog toga što sam ih zaradio izvan Sabora imam odgovornost prema društvu koje me plaća da razvijam društvo i u društvo unosim filozofske ideje.

– Ipak, složit ćete se da je to vrlo komotna pozicija. No, za kraj, filozofe definirate kao bića razuma, propitivanja, ….je li uopće moguće takvo društvo…, je li to utopija jer kada iziđete iz ove predavaonice stvarni svijet je potpuno drugačiji od ovoga o čemu govorite?

– Stvarni svijet više djeluje kao zli blizanac filozofskog svijeta, kao ono otuđenje filozofske misli u smislu njezinog negiranja. Stvarni svijet bi trebao izgledati kao svijet humanosti, kao svijet sućuti, kao svijet prepoznavanja potreba drugih, kao svije u kojem ćemo biti u stanju suočit se s drugim i uistinu imate pravo da kad kao filozof izađem u taj svijet da se nađemo u svijetu koji je otuđena filozofska misao.

– Oni pak filozofi koji su se okušali u politici, a politika je pragma, interes, kompromis, dakle često i napuštanje vlastitih principa i ideala, nisu se baš proslavili, odnosno nisu se baš najbolje snašli u praktičnoj politici. To pokazuju i nedavni primjeri filozofa ministara, političara. Zašto?

– Nisu se snašli zato što su oni djelovali kao oni koji su u pretpolitičkom životu bili filozofi, a onda su preuzeli onu težinu političkog svijeta i političkog života, a politički život, osim što je pragmatičan, mislim da bi prvenstveno trebao biti poštivanje procedura. Ako imamo uređene jasne procedure, onda će i taj svijet biti i pragmatičan, ali i pravedniji, nikad u potpunosti. To je ono zbog čega su filozofi najvjerojatnije osuđeni na trajni neuspjeh u politici – zbog toga što je filozofija radikalan govor, govor istine, govor propitivanja, a politika je dobrim dijelom, u najboljem slučaju, poštivanje procedura, a dobrim dijelom i izigravanje procedura i bojim se da ćemo, bez obzira na moje želje da svijet postane utopijski, dakle, mjesto dobra, da će to biti svijet u kojem dobro ne stanuje upravo zbog toga što imamo političare koji ne propituju nego koji se dogovaraju i svoj dogovor u institucije ugrađuju. Ne smije nam politička volja biti ona koja će biti usmjeravana ljudskom voljom.