Friend Links

  • Cheap NFL Jerseys
  • China Wholesale Jerseys Online
  • Goran Milić: “Hrvatska je u prvih dvadeset po kvaliteti života”

    Danas je poznati putopisni novinar i nekadašnji urednik HRT Dnevnika Goran Milić, koji danas radi u Sarajevu kao direktor vijesti i programa Al Jazeere Balkans, u prostorijama DVD-a Đakovo održao tribinu pod nazivom „Uspjeh je biti prvi i različit“. Organizatori ovog događaja bili su Ekonomska škola Braća Radić i časopis Poduzetnik, a partner u projektu đakovački Centar za razvoj i prosperitet. Ova tribina dio je edukativno-kreativnog projekta BB, „Biti bolji – Be better“, a pokrovitelji ovog zanimljivog događaja, koji je ispunio đakovački DVD, bili su Grad Đakovo i Radio Đakovo. Prije dvosatnog predavanja, Milić je odgovarao na novinarska pitanja.

    Može li se radom i znanjem uspjeti u Hrvatskoj?
    „Može, ako ste u prvih pet posto u bilo kojem zanimanju i od toga ćete pristojno živjeti u Hrvatskoj. Ako niste u prvih pet posto, ako ste prosječni, onda morate imati još jedno do dva znanja, koja su također prosječna. Dat ću vam primjer iz moje struke, novinarske. Danas biti novinar, zaposliti se i pristojno živjeti može zaista samo pet posto, ali ako ste vi recimo na televiziju uz novinara i snimatelj i montažer, onda vi imate tri znanja koja ne moraju biti vrhunska. Ona mogu biti prosječna i vas će sigurno zaposliti i vi ćete imati bolju plaću nego prosječan novinar. U svim djelatnostima je tako. Vi možete biti odličan strukovni radnik, ali šest mjeseci vam treba da budete zavarivač pa budite zavarivač i zaradite od osam do 12 tisuća kuna. Ako vam se baš ne sviđa u Đakovu, onda odite u Njemačku i tamo je satnica 25 eura. Ne idete kao klošar, ne živite u baraci s deset njih, živite gospodski. S 25 eura na sat svuda je lijepa plaća i dobar život. Dakle, mora se imati neko znanje koje je tržišno. Ova druga znanja koja ljudi odabiru – povijest umjetnosti, književnost i tako dalje, tu je tržišna utakmica puno teža i zaista morate biti u gornjih dva posto da bi živjeli dobro. Jednostavno svi imaju šansu, samo što onaj koji je prosječan, u svojim talentima i radnoj energiji, mora spojiti dva, tri, četiri znanja da bi bio poželjan. To je recimo neki poseban jezik koji drugi ne znaju – kineski, arapski, ruski, koji imaju tržišnog smisla. Engleski će svi znati i tu nema konkurencije, to svi znaju, tu niste posebni, osim ako ste simultani.”

    Prije predavanja bili ste u školi, učenici su se jako zainteresirali, što ih je najviše zanimalo?
    “Dobio sam pitanja unaprijed. Jesu li to pisali učenici ili profesori ću provjeriti, ali su pitanja jako smart, jako pametna i kao da su istraživali na Googleu neke moje rečenice, neke moje intervjue pa su neka pitanja izvlačili iz tih rečenica. Pokušat ću odgovoriti na sva 44 koja su postavili. Uglavnom ih zanimaju putovanja, koje su najbolje zemlje, ali ima i ovih čime mi možemo najbolje doprinijeti razvoju Hrvatske, što moramo učiniti da bismo bolje živjeli i tako dalje.”

    Može li se uspjeti neradom?
    “Neradom se isto može uspjeti, jer ima ona parola da je rad stvorio čovjeka, a nerad gospodina, ali to su iznimke. Vjerujte mi na moje dugo iskustvo, ne možeš se švercati cijeli život neradom. Nema šanse. Naravno da ima pogodovanja, ali pogodovanje nije uvijek baš tako jednoznačno. Znate, ako imate roditelje koji su žrtvovali sve da bi njihova djeca imala dobro obrazovanje, potrošila velike novce. Kod školovanih roditelja djeca već tu imaju dobar start, još ako je investirano u njih imaju bolje prilike u životu nego netko drugi. Netko tko misli da će dijete samo odrasti, da će ga ulica svemu naučiti, možda uspije, ali tu su manji izgledi. Uvijek su u životu manji ili veći izgledi. Naravno da netko tko je došao iz najmanjeg sela i bez ikakvog obrazovanja može postati veliki tajkun, može zaraditi veliki novac, može igrati nogomet pa biti bogat. Može biti iz brazilske favele pa biti milijunaš, ali su mali izgledi. Puno su veći izgledi onih koji idu s trajnim znanjem, koje vam nitko ne može oduzeti. Naravno, bez rada nema ničega. Konačno, ima još jedna stvar koja je u našoj sredini jako važna, a to je naš samozvani ponos – ma neću ja nikome kucati na vrata. A kako ćeš dobiti posao, znači onda će te tata za ručicu odvesti. Dakle, ti u stvari pristaješ na to protiv čega se boriš. Moraš kucati na vrata i to nije nikakvo poniženje. Poslodavac voli kad mu mladi čovjek dođe na vrata i kaže – dobar dan, ja sam čuo za vašu firmu, ja mislim da bih ovdje mogao raditi. Svatko će vas primiti i s vama normalno razgovarati. Ako vas tata dovede, to je poslodavcu neka muka živa, pogotovo ako je privatnik, to mu je neki dug, teret, ne zna što s vama raditi. Mislim da je u konačnici pošteni put bolji put.”

    Puno ste putovali po svijetu, a Hrvati se često vole uspoređivati sa zemljama Zapadne Europe. Je li to tamo negdje bolje nego kod nas?
    “Čujte, ima država koje imaju tradiciju od tisuću godina života u gradovima, kao što je Italija. Ne možete vi to stići. Rim je još u rimsko vrijeme imao milijun stanovnika, mi to još nemamo u glavnom gradu. Neke zemlje imaju više kulture, više genetike, više radnog iskustva i nije se lako uspoređivati s tim zemljama. Ali jedno je sigurno, po meni, koji sam proputovao 70-80 zemalja, Hrvatska je u prvih dvadeset po kvaliteti života. Po ekonomskim pokazateljima je između 45. i 50. mjesta, ali je kvaliteta života daleko bolja. Neki će govoriti o velikoj ekonomskoj ekspanziji u Poljskoj, ali tamo se lošije živi nego kod nas. Kod nas još ima onoga naslijeđenoga, još ima prednosti mora, 1000 kilometara obale, koja je nama i vama odavde iz Đakova na par sati. Ima prednosti, znali smo prije svih njih u istočnom lageru kako izgleda stranac, oni nisu putovali. Po kvaliteti života, gastronomiji, šminki koju mi volimo, bolji smo od mnogih. Ja bih rekao da su mladi ljudi u Hrvatskoj u prosjeku bolje odjeveni od Francuza, koji su očajno odjeveni. Najbolje je uspoređivati Norvešku i Hrvatsku. Kod njih je sjajno biti znanstvenik, liječnik, kod njih je najbolje na svijetu biti invalid, jer imaju svu potrebnu skrb. Međutim, u prosječnom, dnevnom životu, oni imaju veću sigurnost, to se slažem. Ali ukupno, ne sjednu više puta od nas u restoran, ne kupaju se u moru više od nas. Djeca od 18 godina su im praktično prepuštena sama sebi – oni su organizirani, nije da ih šaljete u džunglu, ali nije lako odvojiti se od sina i kćeri s 18 godina. Kod nas je pretjerivanje pa sjede kod kuće do četrdesete. Tamo je jedna piva 80 kuna, kutija cigareta je 80 kuna, kava je 50 kuna i tamo je parking u centru grada najmanje dvjesto kuna za dva-tri sata. Kad sve izračunate, to je jedno 100 eura koje kod nas svaki nezaposleni ima da popije kavu, popuši kutiju cigareta i popije pivo. To svi imaju. To je ta razlika od 3000 eura koja je u njihovu korist statistička, ali realno nije takva. Kod njih je kad pet ljudi sjedne na turu kave izdatak.”

    milic-intervju

    Znamo političko i gospodarsko stanje u Hrvatskoj. Koliko hrvatsko novinarstvo, odnosno novinari, prenosi realno ono što se događa?
    “Pa prenosi svakako bolje, nego kad je bio socijalizam. Tada je 90 posto stvari bilo zadano i nije se o njima ni raspravljalo ni polemiziralo zato nitko ne zna nijednog ekonomskog novinara iz vremena socijalizma, taj ne postoji. Bili su poznati samo ovi vanjskopolitički, kao i ja. Ja sam mogao otići u Etiopiju ili na Kubu i nešto pričati, to je ljude zanimalo. I onda sam imao ime, i onaj koji je vodio Dnevnik, ali ovi drugi su praktično bili anonimni, jer oni su prepisivali biltene. Danas je kompliciranije, danas je svijet otvoren, više ne možeš fulirati nekim domaćim vijestima koje nisu provjerljive. Ne možete folirati s međunarodnim vijestima, a koje su također dostupne. Mi urednici smo imali crveni i plavi tanjur pa smo i tada mogli čitati ono što nije mogao običan svijet. Drukčije je bilo i lošije. Ljudi su bili mirniji, manje ih je to živciralo, ali nisu bili istinito informirani.”

    S obzirom na razvoj novih medija, došlo je do novog informacijskog razdoblja u svijetu, mislite li da će doći do „smrti“ određenih vrsta medija? Na primjer novina.
    “Ja mislim da će ove novine koje sliče na portale propasti, iako i sada imaju neku nakladu, ali će propasti. Ostat će jedan mali mali broj ozbiljnih novina, koje će ustvari tumačiti vijesti s portala. One će biti ozbiljne, neće imati veliku nakladu, ali ljudi će se profilirati prema specijalizaciji. Dakle, bit će neki časopis o poljoprivredi, koji će biti stručan i popularan. Bit će časopis o lovu, o brodovima, i ovome onome. Možda jedne-dvoje dnevne novine, a portali imaju jednu sudbinu, kao i svi mediji. Što ste nakladniji, što ste prošireniji to ste površniji. Ako imate 10 milijuna pregleda, to ne znači da ste vi analitični, već je televizija analitičnija – ima neko uredništvo, neko filtriranje. Najmanje je nakladna knjiga ili znanstvena knjiga, koju čita 500 ljudi, ali je ona najanalitičnija. To vam je izbor – analitika ili prodaja.”

    Mislite li da onda, na koncu, publika bira taj senzacionalizam i da novine s „plitkim“ vijestima imaju najveću tiražu ili da cijelu stvar kreiraju oni koji pružaju taj senzacionalizam?
    “Nitko vas ne tjera bejzbol palicom da kupujete vijesti o Severini koja se razvela drugi, treći i sedmi put, nego čitate zato što ste prokleti, jer vas zanima. Prema tome, vi ste krivi, ako mislite da ste krivi.”

    milic-tribina-voditelji

    Spomenuli ste kako je važna uloga roditelja u uspjehu pojedinca. Koliko su roditelji utjecali na Vaš uspjeh? Naime, govorite četiri jezika, a dva ste naučili u matičnim zemljama – španjolski i francuski.
    “Da, naučio sam dva jezika u zemljama dok sam živio s roditeljima, a dva sam sam naučio. Roditelji jako puno utječu, otac je na mene jako puno utjecao, svojim životom, svojim zvanjima. Majka manje, ona je bila prava dalmatinska kućanica, koju je više zanimalo da ja ne prospem vodu, da ne mrvim po kući i tako. Ona me beskrajno voljela, a otac je bio beskrajno ozbiljan.”

    Najbolja zemlja za život je Australija?
    “Pa Australija i Kanada su u prosjeku najbolje za život. Ja mislim da Hrvati koji odu u Kanadu i Australiju ne požale, mislim kad prođe 10 godina, a ne poslije šest mjeseci. Hrvati kukaju odmah, nekoliko godina, a onda se naviknu. Po kvaliteti života ja mislim da je Francuska i dalje najbolja.”

    milic-publikaa
    Što Vam je bilo bolje snimati, Alkemiju Balkana ili putopisne emisije u okviru HRT-a – Idemo u Ameriku, Idemo na Sjever i druge?
    “Alkemija Balkana je bila bolja produkcija. Imao sam tri kamere, nije bilo ograničenja budžeta, jedino što smo čak brže radili nego one putopise. One smo radili četiri dana, snimali jednu emisiju od 45 minuta, a ovdje smo dva dana jednu od pola sata. Tako da je bilo malo više tempa. I druga je stvar kad su naši ljudi. Znate publika kad čuje nekog Španjolca, Argentinca, Peruanca i tako dalje. Još kad pričate na španjolski pa stavite titlove publika je uzbuđenija, nego kad pričate s nekim iz Bosne, Srbije, Hrvatske.”

    U jednoj od epizoda Alkemije Balkana Hrvatska pričate s jednim poljoprivrednikom iz okolice Požege koji se konstantno žali, ali zapravo živi sasvim pristojno.
    “Gledajte, to je opet pitanje o shvaćanju dobrog života. On školuje petero unučadi, to je luksuz. Ne znam koliko poljoprivrednika u Americi to može. On ima punu kuću rakije, on ima za ponuditi, on ima kulena. Dobar je domaćin, ali nema para, nema keša – što je inače hrvatski problem. Imamo viška nekretnina, viška strojeva, viška zemlje, ali nemamo lovu.”

    I za kraj, Đakovo?
    “Đakovo je jedan pitom slavonski gradić u kojem sam bio par puta. Nešto sam snimao ove konje, jednom sam bio kod biskupa Srakića. Lijepo su nas dočekali, počastili vinom.”

    tribina-goran-milic

    Komentirajte

    Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

    Blog