Friend Links

  • Cheap NFL Jerseys
  • China Wholesale Jerseys Online
  • Ferger: “Svatko od nas bi mogao napisati svoj “Mali zeleni bicikl”

    U izdanju Matice hrvatske iz tiska je izišla knjiga “Mali zeleni bicikl”, a autor je naš sugrađanin Dubravko Ferger. Knjiga će biti predstavljena u subotu u 11 sati u dvorani Florentini.
    Već sada za knjigu, kako ističe autor, vlada veliko zanimanje, pa smo pokušali doznati što se, zapravo, krije iza naslova “Mali zeleni bicikl”.
    – Možda žal za mladosti, žal za djetinjstvom, možda moja sjećanja koja su se pobudila sada kada imam 66 godina i možda je to oprost od svih onih stvari koje sam možda trebao ranije oprostiti, temo nekih pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća. Dakle, susret samog sebe sa prošlošću, s budućnošću, danas kada sam i sam djed i možda malo drugačije gledanje na stvari koje sam nekada osuđivao, a danas, eto, s uživanjem sam o tim stvarima pisao. Inače, zanimljivo je da sam gotovo kompletnu knjigu “Mali zeleni bicikl” napisao kao jednu priču u trenutku kada sam se nalazio u bolnici i kada sam mislio, kako ja to kažem kroz šalu, kad sam bio na lopati, hoću li kod Šuve, ili neću kod Šuve, … i onda sam počeo pisati. A, u stvari, sve skupa je krenulo od jednog susreta s Josipom Paladom koji me je tom prilikom pitao zašto ne sjednem i ne napišem to sve skupa što sam mu pričao. Tada sam mu rekao da nisam književnik, nego električar, a on je mi je odgovorio da to nema veze i da će moje greške koje pravim u razlikovanju č i ć, ije i je, netko drugi ispraviti … i tako je krenula moja priča i prijateljstvo s Josipom Paladom koji će biti i na ovoj prezentaciji knjige u subotu i koji će mi pripomoći u svim tim stvarima i gdje ćemo se malo zajedno družiti i pričati….
    Što može očekivati onaj tko bude prelistavao knjigu?

    Može naći sebe…, može naći sebe zbog toga što su se takve stvari svima nama događale. Dakle, kod mene je sinonim bio “mali zeleni bicikl”, a netko je imao mali plavi bicikl, ili nije imao bicikl, netko je imao “pembavi” – to je neka čudna boja koja se zove pembava, i kroz događanja.., kroz krađe raznoraznih zerdelija, trešanja, jabuka, zelenih kajsija…, to su tako stvari kojih se s nostalgijom, danas kada imamo šezdesetak godina i više, sjećamo i mislimo kako je to bilo prekrasno…, a i bilo je prekrasno….. Eto, to može naći netko tko bude to pročitao, a hoće li to biti ostvarenje svih njegovih razmišljanja o tome jesam li dobro napravio ili ne, to nikako nije opterećenje i nikoga se ne opanjkava, ne govori se o nikomu s mržnjom, nego se govori o svim ljudima s ljubavlju, bili to oni iz rodbinskih odnosa ili prijateljstava..

    Razmišljate li o nastavku spisateljske karijere?

    Dubravko FergelNeće to biti karijera, to će biti samo moja pisanja. Naime, “Mali zeleni bicikl” prvi je dio trilogije koja se zove “Svjedok jedan k´o nijedan”. Ono što sam u okviru emisije na Radio Đakovu pričao kroz nekoliko mjeseci, a tamo sam pisao priče o kontaktima i o jednom suživotu mene i Grada, odnosno građana ovoga grada, gdje smo se susretali u svim mogućim i nemogućim pozicijama; da li ljubavnim, kroz naukovanje, sviračkim, jer sam povremeno svirao, ili prve lopte, ili prve čašice, ali uglavnom, to je bilo rečeno u tome. Dakle, kada sam došao do priče gdje sam trebao pisati o malom zelenom biciklu pretvorilo se praktički u jednu kompletnu knjigu. E, sad, radi se o još nečemu…. “Mali zeleni bicikl” prvi je dio trilogije “Svjedok jedan ko nijedan”, drugi dio se zove “Svjedok jedan ko nijedan”, a treći dio se zove “Scintigrafija kostiju iliti Cheeseburger sa sirom”, malo smiješan naziv, ali opet, to je moje viđenje nekih stvari pedesetih, šezdesetih, sedamdesetih, pa na ovamo, a konkretno, … u priči se radi o onim stvarima koje mnogi ljudi ne znaju. Dakle, ja kao obrtnik, kao dijete obrtnika bio sam svjedok svega i svačega, a bio sam svojevremeno i predsjednik Udruženja obrtnika i znam što se događalo. Odlazili smo u mirovinu, ili naši preci su odlazili u mirovinu, nisu imali mirovinskog, zdravstvenog osiguranja, dal´ smo prevareni tad il´ sad, ne znam, ali čini mi se da je neko sasvim drugačije vrijeme bilo. E, sad, ja pokušavam nekako napraviti retrospektivu što se događalo, što je bio takozvani udruženi rad, kako smo djelovali po firmama koje su se zvali Instalomont, a u mojim pričama je to Megamont, radnički savjeti i sve ostalo, dakle, jedna retrospektiva događanja za mog života.

    Otkuda taj žal, nostalgija, za nekadašnjim Đakovom i kako taj odnos sublimirati?

    Ja idem sada ulicom i na ulici se nalazi otprilike pedeset ljudi i od tih pedeset ljudi meni će rijetko tko kazati dobar dan, ili ću ja nekoga pozdraviti… zbog toga što smo se jako otuđili, a mislim da to nije u redu. Inače, općenito, kada sam krenuo u sva ta pisanja, onda sam krenuo radeći nešto preko Facebooka, krenuo sam u ono za čim sam uvijek patio, a mislim da pate i danas mnogi Đakovčani, za starim korzom, kad smo šetali gore…, dolje, kad smo zastali kod Ćamile, …. jer točno se znalo čije je koje mjesto i onda smo mi gledali njih, one su gledale nas i šetali smo gore…, dolje…, a svačija želja je bila da se tako nešto nastavi. Toga nema i sada ja pokušavam kroz neka svoja pisanja , kroz neke, tako, intervencije, kroz sjećanja… napraviti i čini mi se da dosta dobro ide, jer, recimo…, mene je jučer gotovo dvije tisuće ljudi kontaktiralo na Facebooku s upitom kako bi došli do knjige, gdje se knjiga može nabaviti… Dakle, svatko od nas bi htio to pročitati, jedino što, čini mi se, da bi i svatko od nas mogao opisati, ili napisati “Mali zeleni bicikl”, pa kako god se on zvao…., ne mora se zvati “Mali zeleni bicikl”, može i drugačije.

    Knjiga je, zapravo, zgodan podsjetnik “malo starijima”, a mladima slika slika kako je u Đakovu nekada bilo….?

    Čini mi se da je… jer, kada mi danas…, čak i mladi znaju tko je Marko Perić….., e, kad ja govorim tamo o Marku Periću, kako je bio učenik mog oca, kako su mog oca zvali Žuti Marko, a Marka Perića Mali Marko, kako je Mali Marko imao bicikl marke “Partizan” plave boje, a tata neke njemačke nepoznate marke, koji je ostao nakon II. Svjetskog rata i povlačenja njemačkih vojnika iz Đakova, to je ipak sjećanje na to neko Đakovo iz četrdesetih, pedesetih, pa i kasnijih godina…. Ja sam eto, zahvaljujući tome što sam relativno rano se našao u centru zbivanja, odnosno na đakovačkom korzu, upijao, upijao od pokojnog Laya, upijao od pokojnog Bobike Šnajdera, upijao od mnogih ljudi koji su sudjelovali na određen način, čak i onim kartaškim uslugama ili zbivanjima koja su bila kod Valečića, ili kod Čape u gostioni, ja sam to pratio jer sam bio sudionik, jer praktički sam u to vrijeme, a to opisujem u toj svojoj knjizi, spavao kod Hegeduševića u kući i … sve ostalo…. Mora se pročitati knjiga, ali vidjet će se da nismo nikoga ni opanjkali… , ni bilo što drugo….”.

    Komentirajte

    Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

    Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

    Blog