Tomislav Radoš: Mislim da sam jako napredovao

Mladi đakovački košarkaš Tomislav Radoš, koji je svoje prve košarkaške korake i napravio u Đakovu, a i iz kojeg je na koncu i ostvario transfer, trenutno svoje košarkaško ime gradi u Košicama u Slovačkoj. Nekoliko sezona je proveo u slavonskim prvoligašima, no u prvu slovačku ligu se ove godine zaputio nakon odigrane polusezone, kao najbolji đakovački košarkaš i najbolji strijelac A-2 lige Istok. Otkrio nam je Tomislav što ga je tamo dočekalo, kako se snašao a i što možemo očekivati od njega u budućnosti.

Ove godine si napustio Hrvatsku, s kojim ambicijama si otišao u Slovačku?
Poslije nove godine točnije 5.1. stigao je poziv od Slavije iz Košica, koji su htjeli da dođem na probu od tri tjedna. Odlučio sam se otići tamo zato što je klub kao i s ljudima oko kluba imao velike ambicije, koje nisu bile samo unutar slovačke nego i nešto više. U Slaviju sam došao nakon ozljede koljena koja me udaljila od terena godinu dana, i sve ovo što trenutno proživljavam ne bi bilo moguće bez Dejana Koronosovca, vrhunskog trenera, a i dobre osobe, koji me je vratio na noge i kroz svakodnevne razgovore prije i poslije treninga učinio vrijednim i ukazao na to da je ispred mene dug košarkaški put bez obzira na ozljedu. I to sve ne bi bilo moguće bez mog matičnog kluba, koji me je primio raširenih ruku kada nisam imao gdje otići. I ja sam im to ja se nadam vratio dobrom polusezonom, što individualno, što timski.

Što te dočekalo tamo? Kako si se prilagodio?
Stigao sam u Košice a tamo me je dočekala hrpa mojih vršnjaka a i starijih igrača, koji su me srdačno primili, pomogli mi se snaći na terenu a i izvan njega. Mogu isto tako reći da sam se družio sa svima više manje, ali kada bi morao istaknuti neku osobu to bi bio Krešimir Mustapić, koji je bio također iz Hrvatske, i od njega sam puno naučio o samostalnom životu i o načinu razmišljanja u svijetu daleko od kuće.

Kakve su ambicije kluba?
Kao što rekoh ambicije kluba su jako, jako visoke stoga svaki dan imam priliku dijeliti svlačionicu s vrhunskim momcima i odličnim igračima

Već u svom debiju u Slovačkoj si pokazao da ćeš biti pojačanje za svoj novi klub, kakva sjećanja nosiš s tog svog debija?
U svom prvom nastupu sam igrao dobro i mislim da je to bila prekretnica zbog koje su me čelnici kluba odlučili zadržati još jednu sezonu. Sjećam se dvorana je bila popunjena do zadnjeg mjesta, a protivnik je imao dva tamnoputa igrača i to je za mene bio pritisak više. Ali nakon prvog postignutog koša nervoza je nestala, a i navijači su me ponijeli ka dobroj partiji.

Od tog debija je prošlo dosta mjeseci, kako gledaš sad na to svoje sve vrijeme provedeno u Slovačkoj?
Od tog debija prošlo je gotovo 9 mjeseci, klub se totalno promijenio, što se tiče igračkog kadra. Što se tiče statusa u klubu i to se drastično promijenilo, ali vjerujem u sebe i u svoj rad i znam da moje vrijeme čeka iza ugla.

Igrao si i hrvatsku prvu ligu, kakva je kvaliteta košarke tamo u usporedbi s našom?
Velika je razlika između slovačke i hrvatske lige u tome što u Hrvatskoj igra jako malo stranaca i sve se bazira na domaćim igračima što je u Slovačkoj skroz suprotno, npr. sa mnom u timu igraju četiri Amerikanca.

Možeš li reći da si podigao svoj nivo igre od kad si tamo, jesi li napredovao?
Što se tiče nivoa igre mislim da sam jako napredovao, ne samo tehnički nego i psihički, svaki trening pokušavam umanjiti pogreške, koje su prethodnih sezona bile istaknute.

Dogledno vrijeme dijelio si i svlačionicu sa Šarićem i Hezonjom u mlađim kategorijama naše reprezentacije, što možeš reći za njih i kakvo je tvoje viđenje nedavno završenog Europskog košarkaškog prvenstva,viđenje naše reprezentacije na njemu?
Dijeliti svlačionicu s Darijom Šarićem i Mariom Hezonjom bila je velika čast za mene isto kao i obući dres svoje zemlje i biti dio generacije, koja je nakon dugo godina vratila zlatnu medalju u nacionalne vitrine. Što se tiče Eurobasketa ne bi htio komentirati i ponavljati se jer je sve već rečeno i svatko ima svoju verziju priče, a ja bi svoju zadržao za sebe.

Što možemo očekivati od Tomislava Radoša u budućnosti i što možeš reći za kraj?
Ambicije imam kao i svaki ostali mladi sportaš, okušati se u njemačkoj ili španjolskoj ligi jednog dana, ali prvo korak po korak. I htio bi se zahvaliti mojim roditeljima i bratu, koji su uz toliko problema ostali čvrsto stajati uz mene kada je bilo najljepše a i najteže. Htio bi se zahvaliti mom najboljem prijatelju i članu obitelji Nebojši Tomiću, koji mi je od malih nogu pomogao beskonačno puno puta i uz njega sam od 14-godišnjeg dečkića s ambicijama izrastao u ono što jesam. I na kraju bi želio spomenuti moju curu, koja također igra košarku i to na najvišem mogućem nivou u Europi i njeni savjeti mi besprijekorno znače. Također moj život ovdje a i općenito ne bi bilo isto bez nje jer sam u njoj našao podršku, košarkašku a na kraju i onu ljudsku.