Friend Links

  • Cheap NFL Jerseys
  • China Wholesale Jerseys Online
  • Intervju: Jasenko Ivanetić o Đakovu, Strizivojni, politici, radiju, glazbi, obitelji, iseljavanju…

    U eteru Radio Đakovo u posljednjih 56 godina čulo se nekoliko desetaka glasova radijskih voditelja ili radijskih voditelja u nastajanju, međutim, vrlo malo je onih koji su postali prepoznatljivi, onih kojima cijeli grad zna ime. Među njima je definitivno Jasenko Ivanetić. On je u subotu, 11. kolovoza 2018. godine, proslavio 14 godina od kako je prvi puta progovorio u eteru Radio Đakova. Bio je to povod za naš razgovor. Sjeli smo u redakciju i čovjek koji je “tisuću” puta bio onaj koji ispituje, napokon je, na svom domaćem terenu, postao ispitanik.

    Kako je došlo do tvog angažmana na radiju?
    Moram priznati da mi je još kao klincu posao voditelja na radiju bio zanimljiv. Još tamo 80-ih sam se snimao na radio-kasetofon kako vodim neku emisiju i kako slažem nekakvu glazbenu listu. Sjećam se i da sam za krizmu kao poklon dobio snimač, koji je bio veličine tada popularnog walkmana, i s kojim sam bilježio razne stvari. Moj prvi intervju napravio sam s bakom Ružom, koja mi je tada na dvije kasete, s obje strane, ispričala svoj život. Vrlo rano počeo sam se baviti glazbom, jer dolazim iz takve obitelji, pa sam tako vrlo brzo upoznao mikrofon, kako kroz svirke s bendom tako i kroz sve ono što je slijedilo. Kad sam počeo pjevati u sastavu “Zvona”, na jednom nastupu zapazila me je direktorica Radio Đakova Mirjana Adrić i pozvala na razgovor. Rekla mi je da je bila oduševljena mojom komunikacijom s publikom i predložila mi je da osmislim neku emisiju te da krenem raditi kao radijski voditelj. Moram još reći da je moj rječnik i moj izgovor zasluga moje mame koja me je kao nastavnica hrvatskog jezika uvijek ispravljala i podučavala kako treba pričati.

    Tamburijada? Kakva je to emisija bila? 
    Tamburijada je bila moja prva emisija i moj prvi radijski projekt s kojim sam krenuo na Radio Đakovu, ispalo je da me je ona usmjerila dalje kroz život. To je bila emisija koja je bila zabavnog i opuštenog karaktera koju je pratila tamburaška glazba. Dosta slušatelja se i danas sjeća te srijede u 18 sati kada je kretala špica emisije i kada sam kroz tri sata primao pozive slušatelja i puštao njihove omiljene tamburaške hitove. Prva Tamburijada išla je 11. kolovoza 2004. godine dok je već iduće godine na taj datum pred krcatim korzom proslavila svoj prvi rođendan. Te godišnjice su se nastavile i dalje, jedino smo se zbog velikog broja posjetitelja prebacili na parkiralište iza male crkve. Svake godine nastupao je veliki broj tamburaških sastava i pjevača, koji su kroz godinu bili gosti mojih emisija. Održali smo 5 takvih koncerata, koji su vrlo često pratile i kamere lokalnih televizija, i mogu slobodno reći da je Tamburijada bila događaj koji je po posjećenosti bio odmah iza Đakovačkih vezova. Naravno, organizacija nije bila samo moje djelo nego i cijele radijske ekipe, koja je ovaj događaj prepoznala kao brend radija, posebno direktorica Adrić koja je osmislila cijeli financijski kostur tog događaja i dala mi apsolutnu podršku u svemu što sam radio.

    Što ti je obilježilo mladost (glazba, rat, Strizivojna)?
    Definitivno moje djetinjstvo je obilježila Strizivojna, gdje sam odrastao, gdje su moji korijeni usađeni od mojih predaka prije više od 200 godina. Bilo je lijepo odrastati s prijateljima i ljudima koji tamo žive i kojima se i danas rado vraćam. Moram priznati da me baš u zadnje vrijeme dosta vuče da odlazim u svoje rodno mjesto kako bi bio tamo gdje sam se igrao kao mali. Ma to su me sigurno godine uhvatile, starim…haha. Dio djetinjstva je bio i rat. Zrakoplovi JNA, zvuk sirena za uzbunu, slušanje pucnjave topova s obližnjih ratišta, dolazak branitelja s prvih linija zamišljenih i zamućenih pogleda, boravak pripadnika 105. bjelovarske brigade u našoj kući i strah od neznanja što će sutra biti, i do kada će sve to trajati. Često sam se pitao, zašto smo mi dobili taj rat, zašto ne možemo živjeti kao ostali klinci u Americi, Njemačkoj i drugim zemljama gdje rata nije bilo. Bio sam jako razočaran što se to događa baš mojim ljudima i mom narodu jer nitko ne zaslužuje granate, pucnjavu i ubijanja. Tada sam se više zainteresirao za glazbu, ušao u neki svoj svijet. Možda je to bio bijeg od surove stvarnosti tih krvavih devedesetih.

    Što ti je najljepše u tvojoj radijskoj karijeri?
    Najljepše mi je kada me zaustave ljudi i kada kažu da vole ono što radim i kako radim. Znao sam često uvoditi neke inovacije u program, da bi ljudima bilo zabavnije slušati program i kako bi se bolje opustili. Tako je nastao i legendarni Čoškofon, Mali zeleni, ali i druge rubrike koje sam radio. Bilo je i nekih stvari koje sam radio, a koje bi najradije zaboravio, ali to je tako. U 14 godina nakupi se svega…Uglavnom, generalno sam zadovoljan s onim što sam radio i kako se to reflektiralo na slušatelje. Ma ovaj posao je najbolji na svijetu.

    Je li teško ustajati tako rano tolike godine?
    Prije nego sam počeo raditi jutarnji program, zapravo nikad nisam bio jutarnji tip. Ako sam mogao spavati i ako me nitko nije budio, mogao sam “rokati” do podne bez problema. Stvar se s godinama promijenila. Shvatio sam da mi jutarnji program najbolje leži jer je dinamičan i vrlo brzo sam se našao u tome. Probudim se u 5 sati, na radio dođem u pola 6, skuham si kavicu i od 6 sam budilica za sve. Obožavam taj dio dana u našem programu, to je ono što sam oduvijek htio raditi na radiju.

    Imaš li neke anegdote, posebno drage emisije, gostovanja, iskustva?
    Ajme, ima toga dosta. Trebalo bi mi brdo vremena da sve to opišem. Jedna od najsmješnijih situacija je bila ona kad je jedna naša sugrađanka upala u studio za vrijeme emisije i htjela se priključiti razgovoru. Kad je uletjela, kao orkan, svi su ostali zabezeknuti…Haha, to je bila jedna od najslušanijih emisija, poslije su svi zvali i pitali kada će ići repriza. Dogodila mi se i jedna neugodna situacija kad mi je mikrofon ostao uključen, ja nastavio pričati, i kao svaki čovjek od krvi i mesa koji griješi, opsovao. Ajoj, težak neugodnjak…Sramota me i dan danas, haha.

    Koju glazbu najviše voliš? Tamburašku ili..?
    Volim sve vrste glazbe. Slušam ono što me zainteresira. Od tamburaške, pop, rock, domaće i strane…Najviše volim kad čujem nekog glazbenika ili bend koji nije toliko poznat, a bude stvarno dobar. Priznajem da sam više fasciniran samom kvalitetom glazbe nego veličinom nekog imena. Najbolji koncert koji sam guštao je onaj kad sam u Lisinskom gledao Taraf de Haïdouks, romski orkestar iz Rumunjske. To je bio vrh glazbenog talenta i glazbene ludosti. Najveći koncert na kojem sam bio je onaj U2-a na Maksimiru.

    Što radiš kada nisi na radiju? 
    Taj bi dio mogao podijeliti u dva dijela, onaj što još radim kad odem s radija i što radim u slobodno vrijeme. Što se ovog prvog dijela tiče, dosta ljudi već zna da se pojavljujem i na malim ekranima u okviru emisije “Večer uz Jasenka Ivanetića” koja se prikazuje na STV-u. Sa svojim bendom “Prijatelji” gotovo svakog vikenda sam negdje na nekoj gaži – druženje i pjevanje s njima mi je stvarno jedna dobra adrenalinska injekcija. Budući da se moj brat Tihomir bavi glazbenom produkcijom u Rockoko Studiju, često i tamo znam tijekom tjedna ostaviti nekoliko sati rada. Kad sam slobodan, obožavam se baviti sportom. Najviše vremena provodim s ekipom igrajući mali nogomet na umjetnoj travi i trčeći na atletskoj stazi ili nasipu. Dosta pratim sport na TV-u, najviše nogomet. To je zapravo i jedino što gledam na televiziji. Ponekad uživam u filmovima, najviše dokumentarnim, ali gledam ih najviše online. Moram priznati da dosta vremena ostavim na edukaciju putem raznih online škola. Trenutno pohađam jednu akademiju za digitalni marketing iz Zagreba, imam još nekih mjesec i pol dana do završetka, ispiti se vrše putem video linka pa mi to znatno olakšava cijeli taj proces. Dosta sam zainteresiran za web development i programiranje, super mi je fora kako to sve funkcionira. Nedavno sam završio jedan takav tečaj od 6 mjeseci u Osijeku koji me je još dodatno zainteresirao za to pa malo čačkam nešto na tom polju. Ja sam takav, kad me nešto zanima jako sam predan, a kad me ne zanima, kao da ne postoji.

    Kako se osjećaš nakon 14 radijskih godina?
    Nakon 14 radijskih godina osjećam se jako ispunjeno. Ostvario mi se dio dječačkih snova, upoznao sam hrpu zanimljivih ljudi i radio sam puno toga što mi je uljepšalo život. Rad u medijima je jako dinamičan i zanimljiv. Potrebno je puno kreativnosti, što mi u potpunosti odgovara. Nije to samo posao, to je način života. Ako na ovo gledate kao na svaki drugi posao, tipa odradim i gibam kući, bolje se onda ovoga ne hvatati.

    Definitivno znaš kako biti dobar voditelj… Što možeš savjetovati drugima? Što je potrebno za biti dobar radijski voditelj? Neki misle da je to lagan posao pa kažu da „samo sjedneš i pričaš.“ Je li to baš tako?
    Najbolje bi bilo da pitaš nekog stvarnog dobrog voditelja, haha. Ali ako mi činiš tu čast i smatraš da ja jesam jedan od njih, mogu ponuditi nekoliko savjeta. Da bi bio dobar voditelj, mislim da presudnu ulogu ima ono nešto što je u tebi, nekakav urođeni talent koji se može izbrusiti, ali ne baš i naučiti. Ne postoji škola koja se završi i s tim postaneš voditelj. To je jednostavno skup znanja iz opće kulture, snalažljivost, dosjetljivost, kreativnost, predanost, volja za učenjem i napredovanjem kako bi poboljšao svoj rad. Ali ako čovjek misli da ima to u sebi, vjeruje u sebe, apsolutno se može puno toga. Često se znam našaliti kad me pitaju jesam li se danas naradio…Kažem im – naradio? Ma ne, samo sam sjedio i pričao, haha…

    Na lokalnim izborima 2013. bio si gradonačelnički kandidat? Kako danas gledaš na to razdoblje, pa i na politiku?
    Da, bio sam. Zanimljivo iskustvo, ali bilo i prošlo. Mlad i zanesen, mislio sam da mogu mijenjati svijet. Sad znam da ne mogu. Politika me danas apsolutno ne zanima, ne pratim uopće što se zbiva. Tu i tamo pročitam neki naslov na koji naletim, ali ništa više od toga. Danas sam totalno operiran od toga, nisam pripadnik ni jedne stranke, niti jedne opcije, ne podržavam nikoga, nisam protivnik nikoga i svima želim svako dobro i svu sreću u životu. Moji prijatelji i društvo u kojem se krećem su totalno nezainteresirani za politiku pa nikada o tome ni ne pričamo.

    Kako gledaš na Đakovo? Koliko se grad promijenio u ovih 14 godina? Što primjećuješ?
    Đakovo je najljepši grad na svijetu. Užitak se buditi slušajući zvona đakovačke katedrale, šetati korzom i Strossmayerovim parkom, popiti cugu u Jelačićevoj, svratiti na tržnicu uzeti svježe povrće, slušati tamburaše, okupati se na Bajeru ili gradskom bazenu i nedjeljom slušati na Radio Đakovu “Čestitke i pozdrave”…Iako, mislim da su čestiti ljudi najveća vrijednost ovog grada. Grad se doista u zadnje vrijeme promijenio. Ne mislim tu samo na nove građevine, ceste i druge gradske vizure. Nažalost, ni Đakovo, kao i drugi dijelovi Hrvatske, nije imuno na odlazak ljudi iz grada u potrazi za boljom budućnosti i boljim mirovinama koje im donosi neka druga država s boljim standardom. Nadam se da će taj trend uskoro doći kraju. I samog me je zadesila takva sudbina. Naime, supruga mi već više od tri godine radi u Engleskoj u medicini, kao deputy manager u klinici za hemodijalizu, pa sam okusio i to breme razdvojenog života. Iako često dolazi kući, i ja često odlazim tamo, jednostavno nije ugodno. Definitivno je takav život u zadnje vrijeme dosta utjecao na mene, na moja razmišljanja i poglede na život. Ne znam do kada će to trajati, ali sigurno da ćemo po tom pitanju morati nešto poduzeti kako bi ponovno bili zajedno.

    Budućnost?
    Na mom Facebook profilu stoji jedna izreka – “Nikada ne razmišljam o budućnosti jer ona dovoljno brzo dolazi”… Ne opterećujem se previše što će biti sutra i ne pravim neke lude planove za budućnost. Po prirodi sam avanturist i volim nove izazove, čak volim da me budućnost sama iznenadi s nekom novom situacijom, po mogućnosti ugodnom, haha. 😊

    Komentirajte

    Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

    Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

    Blog