Friend Links

  • Cheap NFL Jerseys
  • China Wholesale Jerseys Online
  • Dok Slavonci sele u Njemačku i Irsku, on će u Ruandu

    U današnjoj emisiji Putujem bez putovanja gostovao je Đakovčanin Marijan Milanović (24), student teologije, koji se prije nekoliko dana vratio iz Ruande. Kao što smo ranije pisali, njegov glavni razlog za jednomjesečni odlazak u tu afričku zemlju bila je želja za posjetom groba njegovog ujaka fra Vjeke Ćurića, poznatog misionara koji je ubijen u Ruandi 1998. godine. Isto tako, njegov ujak bit će i „glavni lik“ njegov diplomskog rada te knjige. U nastavku pročitajte neke od odgovara na danas postavljena pitanja.

    Kako si se odlučio za taj put? Kako je tekla priprema? Jesi se morao cijepiti? Jedan od ciljeva bio ti je pokazati da nije sve crno u Africi? Zašto? Jesi li promijenio mišljenje i što si mislio pod time?

    Pa sve je počelo od ubojstva moga ujke. Vijest je do nas došla 2.2. 1998., tako da sam ja toga datuma sebi zacrtao kako ću ići u Ruandu kad-tad. I došlo je nakon 20 godina. Što se pripreme tiče, prvo je bilo potrebno da dobijem pozivno pismo kako ne bih imao problema s izdavanjem vize od strane Ruandske vlade, nakon toga je uslijedilo cijepljenje te kupovina karte. Da, istina, jedan od ciljeva mi je bio pokazati kako u Africi nije sve tako crno, a to sam jedim dijelom i uspio. Dakle, ljudi  u Africi općenito, ne samo Ruanda, Uganda, DR Kongo, itd. nisu radišni ljudi. Ali za to smo tu mi, misionari, volonteri, ljudi dobre volje koji mogu i znaju raditi s ljudima da ih usmjeravamo na pravi put, a to je da im pokažemo kako da steknu osjećaj za rad, da zarade za sebe. Tako da sve donacije koje dolaze iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine ne dobivaju se tek tako. Nego se kaže osobi kojoj treba pomoć, prvo da nešto odradi za nas, a za taj rad će biti plaćena, u obliku novca, hrane ili odjeće. A vrhunac lijenosti sam doživio kada sam prolazio pored jednog mladića koji je bio u „berbi“ banana. Oni organizirano beru banane samo kada su za izvoz i na plantažama drugih, u ovom slučaju vlade. Da se vratim, mladić leži ispod drveta i gleda u zrak. Pitam ga, koji je tvoj zadatak, što ti radiš? Na što će on meni, u berbi sam. Gledam ima li kakvih rekvizita, poput mačete, a nije imao ni banane kraj sebe, tako je zvučalo i moje pitanje. Na što će on meni, vidim jednu suhu peteljku na kojoj se drži pa čekam da otpadne. To je s toga jedan pokazatelj, ali da ne bude sve tako, ima i ljudi  koji se trude, znoje i bore za svoju egzistenciju, i egzistenciju svoje djece, i misionari su jedno „sredstvo“ da ih se učini radišnijim ljudima, jer nema sve zdravo za gotovo.

    Tko je zapravo bio tvoj ujak – fra Vjeko Ćurić? Ranije si spomenuo da si bio u njegovom automobilu u kojem je ubijen?

    Moj ujko je bio bosanski franjevac, ujak, rođen je u Lupoglavu, mjesto pokraj Žepče, župa i općina Osova. Studirao je teologiju na Sarajevskom teološkom fakultetu, franjevačke provincije, a u novicijatu je bio u Visokom. Djelovao je u Africi od 1983.-1998. godine kada je ubijen. Iako su mu govorili svi da ode za vrijeme rata jer će ga ubiti, on je odlučno rekao da će ostati uz svoje „Garonje“, kako ih je od milja zvao. Jer je rekao, „ako ja odem, tko će ovim ljudima pomoći, tko će se brinuti za moje garonje?“ To je bio razlog njegova ostanka, nedjeljiva ljubav prema oba plemena. Napravio je 1600 kuća za stanovnike sela Kivumu, i nakon rata obnovio 600 razrušenih kuća radeći na pomirenju. Tako je zaposlio da na kućama Tutsija rade Hutui, i obratno. Što mu je dijelom i uspjelo tada, a u potpunosti kada je ubijen. Isto tako je napravio 4 silosa, doveo pitku vodu u selo i napravio 6 velikih spremnika za vodu zapremnine 15 000 litara, izgradio crkvu i centar za djecu s posebnim potrebama, hospicij, centar za edukaciju koji danas nosi njegovo ime. Isto tako, tražio je brigu nad zatvorom, točnije zatvorenicima za koje se „skrbio“ Crveni križ. Razlog preuzimanja zatvora u njegove ruke jest bio što dok se Crveni križ brinu za zatvorenike umiralo je 128 zatvorenika mjesečno. Valja napomenuti kako zatvor prima 800 zatvorenika, a u to vrijeme ih je bilo 10 000, doslovno jedni na drugima. Kada je Vjeko preuzeo brigu za zatvorenike, umirao je 1 zatvorenik mjesečno, mislim da to sve govori. Druga stvar poznata za njega, spasio je stotine tisuća života, ne desetke, ne tisuće, nego stotine tisuća. Zato nadimak Afrički Oscar Schindler ne pristaje niti malo. Usput, svaka čast Oskaru Schindleru, i filmu o njemu snimljenom, ali ne može parirati mom ujki koji je dobio nadimak po njemu. Kao što sam rekao, da je Schindler bio nakon mog ujke on bi dobio nadimak poljski fra Vjeko Ćurić.

    Kakve su mise tamo? Kako živi prosječni Afrikanac?

    Pa ako se požuri misa traje dva i pol sata. Žive od danas do sutra, ovise puno o našoj pomoći, nije im lako, ali si to ne posvješćuju. Stvar je u tome da imaju telefon, a nemaju cipele, jer treba ići u korak s vremenom (Europom), a to što su bosi manje je bitno, i onako kako kažu „na to smo navikli“. Gledamo da imaju što je više moguće, da zarađuju, da se brinu o sebi i svojim obiteljima.

    Kolika je prosječna plaća? Kako izgleda, na primjer, zdravstveni sustav?

    Plaće recimo učitelja u VTC-u (Vocational training centre padri Vjeko) su između 50 000-75 000 RWF (Ruandski franak), u eurima je to 50-75 eura. Plaća medicinskog tehničara u našem hospiciju je 100 000 RWF (1000 RWF je 1 €). To je ono što ja mogu reći i što znam, kada medicinski tehničar završi još 3 godine škole, plaća mu se poveća za 50 €, s tim da jedna godina košta 900 €. Za njihove prilike jako puno novca, jer praktički rade 9 mjeseci bez plaće, zbog potrebe plaćanja fakulteta. Zdravstveno mogu imati, ali je ono većini jako skupo, s našeg pogleda nije, košta svega 4 000 RWF, to bi bilo 30-ak kuna godišnje, no većina nema novca za to. Iz toga razloga dosta prakticiraju alternativnu medicinu koja na žalost ne djeluje kod virusa HIV-a ili malarije.

    Kakav je taj centar kojeg je osnovao tvoj ujak?

    Što se centra tiče, on se sastoji od srednje zanatske škole, praktičnog dijela koji je odvojena zgrada, vrtića, kuhinje te đačkog doma. U centru se obučava mladiće i djevojke u šivanju, štrikanju, zidarstvo, varenje, stolari, tesari, vodoinstalateri i električari. Moram napomenuti kako imamo i muške krojače, koji su izvanredni u svom poslu. Na žalost većina njih koji završe školu kod nas, koja je dobila i priznanje od Ruandske vlade kao jedna od najkvalitetnijih škola u Ruandi, odlaze van granica, Uganda, Tanzanija, DR Kongo. Što se tiče predsjednika, novoizabrani predsjednik je Kagame, i tamo na žalost vlada apsolutizam, nema demokracije.

    Što je lijepo u Ruandi? Što je ružno? Jesi li se osjećao sigurno?

     U Ruandi je puno stvari lijepo, počevši od nacionalnih parkova, običaja, plesova, mise, stanovništva, osmjeha, ukusne kave, domaćih banana, avokada, marakuje, da ne nabrajam… A što se tiče ružnog, na žalost to siromaštvo i bijeda. Jer stvar siromaštva nisu siromašni ljudi koje se ne može nahraniti, nego jer se ne može nahraniti bogate. Osjećaj sigurnosti sam imao konstantno jer biti jedini „Muzungu“ uz moga velikog prijatelja fra Ivicu, znači sigurnost. Nitko bijelca ne smije dirati, barem preko dana. Noć je druga stvar, savjetovano je da se ne izlazi noću, jer tada na ulicama nisu niti isti ljudi koji su preko dana, a i ako jesu ne ponašaju se jednako. Isto tako ne izlaze ni domaći na ulice kada padne mrak, osim djece koja se vraćaju s česmi gdje su točili vodu, ali na sreću njih nitko ne dira. Isto tako, stopa sigurnosti je velika, imaju polu policijski sat, vojska je svaku noć na ulicama, naoružani i spremni za, što bi mi u BIH rekli, neki belaj. Tako ako itko misli kako se u Africi ljudi strašno ubijaju, i da danas ratovi ne jenjavaju, nije istina, barem što se tiče istočne i južne Afrike. Tu možete slobodno doći i uživati u čarima i ljepotama koje Afrika nudi. Po noći najbolje se služiti automobilom.

    Imaš li želju postati svećenik, Padri Mariano…haha?

    Da, nadimak koji sam dobio, Padri Mariano jest zbog toga što su saznali da sam Vjekin nećak. Iskreno govoreno, sada nemam pretenziju postati svećenik, ali da osjetim poziv ili da me toliko jako vuče odgovorio bih s da. Tako da su sve mogućnosti otvorene, kao i svakom čovjeku. No kada bi se odlučio na svećenstvo, onda bi to bilo kao i kod moga ujke, red franjevaca.

    Neka anegdota koja ti prva pada na pamet? Što je u Ruandi bolje nego u Hrvatskoj i obrnuto?

    Dobili smo kontejner s robom za dijeljenje, odnosno zasluženo dijeljenje. Tako je došla jedna žena i dali smo joj tri, četiri majice na bretelice za djevojčice, njoj nekoliko majica kratki rukav i jednu na volane, da ima nešto svečano te za supruga nekoliko košulja. Ona je otišla zadovoljna i isto tako došla na misu koja je bila tri dana iza toga. Ulazi žena s djecom, i njezin suprug iza nje, šepiri se kao paun. Pogodite što, obukao ženinu majicu na volane i ponosan paradira crkvom do prvoga reda. Nismo se mogli suzdržati, a da se ne nasmijemo. Što se tiče boljega definitivno način življenja, kao u Bosni, ne brinu se, sve se stigne, samo polako, nemoj žuriti, novaca kada zatreba ako baš mora nešto će uraditi, ako ne mora strpit će se pa će smisliti način kako se dokopati para. U svoj neimaštini ne skida se osmjeh s lica, gura se kako tko može, kako kome ide. A gore je to što mnogi jedu tek svaki treći dan, dnevnica je svega dvije i pol kune.

    Hoćeš li se vratiti tamo? Ljudi obično idu na Zapad, u bogatije zemlje, Irsku, Njemačku? A ti bi u Ruandu? Kako bi ti reko: “Bolan, šta je s glavom?”

    Da. Jednostavan odgovor, vratit ću se, na 5 godina, a kasnije ćemo vidjeti hoće li se još što produžiti, iako ne sumnjam u to. Istina, idu ljudi raditi za sebe, idu ljudi zaraditi, idu postati netko i nešto, osigurati egzistenciju za sebe, i oni koji imaju obitelji osigurati egzistenciju za obitelj. Ja nemam obitelj, ali sam osjetio poziv, osjetio sam da je za mene upravo pomaganje drugom, biti za drugoga, dati sebe za drugoga, za „Garonje“. Biti tamo za one koji su potrebiti, naučiti ih životu, suživjeti se s njima, jer mentalitet se nikome ne može promijeniti, ali pogled na sutra može. Zato se smatram bogatijim od onih koji idu u Njemačku, Austriju, Irsku.

    Od zraka se ne živi…od čega misliš tamo živjeti?

    Novca mi je potrebno za kartu, tamo ću sve imati, ništa mi neće faliti, jer koliko čovjek daje drugome duplo mu se više vrati, pogotovo kada to ne očekuje. Ja nisam očekivao ništa, a dobio sam puno, ljubav, sreću, osmjeh i sjaj u očima djece i odraslih kada me vide, a bio sam svega mjesec dana. Što se će biti kada odem na ovoliko vremena? Taj odgovor ostavljam za vas. Nije ba ništa zglavom, ona je u najboljem redu. Kada pogleda čovjek s druge strane, imat ću 350 djece, da vidim onog koje otišao u Njemačku i ima ih toliko, hehe.  Istina je da se ne živi od zraka, ali imamo svoje kokoši, pilad, ovcu, kravu, zečeve, svoju bašču u kojoj je uvijek svježa mrkva, kasava, krompir, batat, salata. Od voća, banana, avokado, kikiriki, marakuja, japanska šljiva, ovdje kod VAS 😛 u Europi poznatija kao Afrička šljiva, kivano, papaja… tako da, tko radi, ne boji se gladi 😉

    Poruka za kraj?  

    Pa evo recimo, dat ću vam račun za donacije. To šaljete direktno meni, a kasnije ja prebacujem na drugi račun: IBAN: HR3223600003244878520. Unaprijed se svima zahvaljujem za donacije i podršku koju nam pružate. Isto tako bih vas sve usmjerio na stranicu Srce za Afriku, koju  vode moji prijatelji Željko i Maja iz Osijeka. Tamo imate ručne radove djece iz Kivumua i svaka vaša kupovina ide direktno njima na pomoć. Isto tako često znaju biti i licitacije za neke proizvode koji su samo po jedan primjerak pa se pridružite. Možete se na tren uživjeti u ulogu velikih licitatora, samo što ne kupujete za sebe, i nije u pitanju potkošulja u kojoj se Prince uznojio 2 puta na svojoj prvoj turneji ili haljina Jannett Jackson koju je polila crvenim vinom, a i cijene su daleko manje da se razumijemo.

    Veliki pozdrav za sve, i u koliko imate pitanja slobodno mi se obratite. Mvirive, Hakuna Matata, nitwa Marijan, Imana agushe umugisha (Bog vas blagoslovio). 😊

    Foto: Marijan Milanović

    Komentirajte

    Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

    Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

    Blog